Diploma. DIPLOMA. Zvuči tako moćno. Zašto sam to spomenula? Zato jer zadnjih dana oko mene sve sami magistri, magistri u pripremi, povjesničari, mađioničari. D je jučer probio led i postao diplomirani inžinjer strojarstva, točnije magistar. Divota. Pametan i taaaako zgodan. A se bavi antropozofskom medicinom, ganja njihova tajna društva i udruge, uspješno. Buraz također piše diplomski, nisam ziher za temu. Lucy u petak "brani" japansku likovnu umjetnost. A ja? Ja sam danas dobila 5 iz ispita. Odmah se bolje osjećam. Razmišljam da li je još netko osim mene ostao na faksu. Čini se da nije. Ali, brzo ću im se pridružiti i ja. Ustvari, ima jedna prijateljica koja još studira. Na Akademiji. Pad kamena sa srca. I čestitke svima. Volim vas.
Sigurno ste svi barem jednom uplatili srećku. Ja nisam već dugo, ali sam se neki dan sjetila da bih mogla uplatiti listić. Ali, nisam još. Razmišljala sam kako bi bilo zgodno da mi račun teži tridesetak milijuna kuna. Ne znam otkuda bih krenula od ushićenosti. Uopće si ne mogu ni zamisliti koliko je to novaca. Kažu da novac kvari ljude, ne znam. Možda i ima nešto u tome. Ja samo znam da je potreban za život, da na svakom ćošku netko pita za njega i da bez njega jednostavno ne možeš mrdnut. Pričamo o papiru sa otisnutom brojkom koju je tamo netko davno odredio. Novac je moć. Treba platiti račune, jer ako ih ne platiš, isključit će ti struju, vodu, telefon, TV. Treba nešto pojesti, plaćati autobusnu kartu, tankati auto, plaćati fitness članarine, frizere, čak i javne WC-e. Ništa nije besplatno.
Neki dan, dok sam čekala gradski autobus, kraj mene su stajale neke žene i razgovarale su o poslu. Skužila sam da su čistačice i olajavale su svojeg šefa koji ne kupuje metle i ostale potrepštine za njihov posao, nego one to nose od kuće. Stare majice i metle. Pa dobro, što se ovdje događa? Netko je stvarno otišao u ocat. Osjećam da se nešto treba dogoditi. Nešto dobro, napokon. Treba sunca, da zagrije ljude. Da omekšaju i nabace osmijeh na lice. To je nešto što nema cijenu i nešto što ne možeš kupiti. Ja želim da su ljudi ispunjeni i zadovoljni. Da hrabro koračaju kroz grad, smiju se, druže se i imaju nadu. I vjeru. Jer život je samo jedan ovdje na Zemlji. Gdje smo prije bili, i gdje ćemo kasnije otići, tko zna? 🙂
Znam samo da je kolekcija D&G jako zabavna. Sa Disneyjevim likovima. Viđeno tisuću puta ali uvijek razoruža. U kombinaciji s kožom pogotovo. Želim! Jučer mi je bio imendan, tata me odveo na ručak, chinese rice noodles, mljac, a dobila sam i leopardaste plišane balerinke i sad sam fensi i za po doma. Nakon nekoliko sati u potpeticama, milina za moja stopala.
Awwwwwww. Gledala sam filmove Jim Jarmuscha ovaj tjedan i sviđaju mi se. Posrkati ću ih još sa neta, nabavila sam si flat. Ne trebam više nikoga maltretirati da mi snima. Od sada – sam svoj majstor. Na našoj televiziji standardno nema ništa dobroga, osim pokojeg domaćeg filma nedjeljom. A i Kosmički su mi dobri. Uvijek se nasmijem. Negdje još postoji smisao za humor. Dobro je sakriven, nikako da ispliva. Onako zapravo.
Preslušavala sam sve Madonnine albume, volim dobre stare stvari, kad je imala 20. Ili 25. Netko je rekao da život počinje u 30-oj. Ako je tako, onda imam još vremena za ovaj uvod u život. Slabo mi danas ide ovaj tekst. Nemojte mi zamjeriti. Valjda sam iscrpljena malčice i na neki način odsutna pa mi misli lete posvuda i ne znam što bih prije. Osim toga, stalno me netko u kući zapitkuje i prekida. Izgleda da sam predugo za računalom. Vjerojatno je to točno. Čeka me film i krevet. I grejp. Navukla sam se na grejp ovih dana. Usudila bi se reći da mi je najdraži, ali ne mogu tako lako odbaciti ananas s prvog mjesta. Silly.
Svi koji su gledali Avatar, žalili su se na glavobolju. Ne znam jel to zbog priče ili zbog 3D formata. Ne pada mi na pamet da otiđem u kino pogledati ga. Ne znam što bi se trebalo događati u kinu da sjedim 3 sata zarobljena u stolcu i gledam plava čudesa. Frrrrrrrrrrr. Ne znam zašto su ljudi omađijani i zašto su karte rezervirane tjedan ili dva unaprijed. Masovna euforija. To ne volim. Ali, volim se družiti s vama i pisati vam. To mi dođe kao neki tjedni pregled. Opušta. Toliko da sam skoro upala u tastaturu glavom.
Do sljedećeg sunca, pozdravljam vas i budite dobre.
Sigurno ste svi barem jednom uplatili srećku. Ja nisam već dugo, ali sam se neki dan sjetila da bih mogla uplatiti listić. Ali, nisam još. Razmišljala sam kako bi bilo zgodno da mi račun teži tridesetak milijuna kuna. Ne znam otkuda bih krenula od ushićenosti. Uopće si ne mogu ni zamisliti koliko je to novaca. Kažu da novac kvari ljude, ne znam. Možda i ima nešto u tome. Ja samo znam da je potreban za život, da na svakom ćošku netko pita za njega i da bez njega jednostavno ne možeš mrdnut. Pričamo o papiru sa otisnutom brojkom koju je tamo netko davno odredio. Novac je moć. Treba platiti račune, jer ako ih ne platiš, isključit će ti struju, vodu, telefon, TV. Treba nešto pojesti, plaćati autobusnu kartu, tankati auto, plaćati fitness članarine, frizere, čak i javne WC-e. Ništa nije besplatno.Neki dan, dok sam čekala gradski autobus, kraj mene su stajale neke žene i razgovarale su o poslu. Skužila sam da su čistačice i olajavale su svojeg šefa koji ne kupuje metle i ostale potrepštine za njihov posao, nego one to nose od kuće. Stare majice i metle. Pa dobro, što se ovdje događa? Netko je stvarno otišao u ocat. Osjećam da se nešto treba dogoditi. Nešto dobro, napokon. Treba sunca, da zagrije ljude. Da omekšaju i nabace osmijeh na lice. To je nešto što nema cijenu i nešto što ne možeš kupiti. Ja želim da su ljudi ispunjeni i zadovoljni. Da hrabro koračaju kroz grad, smiju se, druže se i imaju nadu. I vjeru. Jer život je samo jedan ovdje na Zemlji. Gdje smo prije bili, i gdje ćemo kasnije otići, tko zna? 🙂
Znam samo da je kolekcija D&G jako zabavna. Sa Disneyjevim likovima. Viđeno tisuću puta ali uvijek razoruža. U kombinaciji s kožom pogotovo. Želim! Jučer mi je bio imendan, tata me odveo na ručak, chinese rice noodles, mljac, a dobila sam i leopardaste plišane balerinke i sad sam fensi i za po doma. Nakon nekoliko sati u potpeticama, milina za moja stopala. Awwwwwww. Gledala sam filmove Jim Jarmuscha ovaj tjedan i sviđaju mi se. Posrkati ću ih još sa neta, nabavila sam si flat. Ne trebam više nikoga maltretirati da mi snima. Od sada – sam svoj majstor. Na našoj televiziji standardno nema ništa dobroga, osim pokojeg domaćeg filma nedjeljom. A i Kosmički su mi dobri. Uvijek se nasmijem. Negdje još postoji smisao za humor. Dobro je sakriven, nikako da ispliva. Onako zapravo.
Preslušavala sam sve Madonnine albume, volim dobre stare stvari, kad je imala 20. Ili 25. Netko je rekao da život počinje u 30-oj. Ako je tako, onda imam još vremena za ovaj uvod u život. Slabo mi danas ide ovaj tekst. Nemojte mi zamjeriti. Valjda sam iscrpljena malčice i na neki način odsutna pa mi misli lete posvuda i ne znam što bih prije. Osim toga, stalno me netko u kući zapitkuje i prekida. Izgleda da sam predugo za računalom. Vjerojatno je to točno. Čeka me film i krevet. I grejp. Navukla sam se na grejp ovih dana. Usudila bi se reći da mi je najdraži, ali ne mogu tako lako odbaciti ananas s prvog mjesta. Silly.
Svi koji su gledali Avatar, žalili su se na glavobolju. Ne znam jel to zbog priče ili zbog 3D formata. Ne pada mi na pamet da otiđem u kino pogledati ga. Ne znam što bi se trebalo događati u kinu da sjedim 3 sata zarobljena u stolcu i gledam plava čudesa. Frrrrrrrrrrr. Ne znam zašto su ljudi omađijani i zašto su karte rezervirane tjedan ili dva unaprijed. Masovna euforija. To ne volim. Ali, volim se družiti s vama i pisati vam. To mi dođe kao neki tjedni pregled. Opušta. Toliko da sam skoro upala u tastaturu glavom.
Do sljedećeg sunca, pozdravljam vas i budite dobre.
You must be logged in to post a comment Login