Frontman Prljavog kazališta Jasenko Houra nakon 30 godina s istim žarom kao na početku karijere govori o novom albumu, te inatu iz Dubrave koji gura „Prljavce“ sve ove godine.
I novi album „Tajno ime“ je Jajo s „Prljavcima“ pripremao u Dubravi, kao i uvijek, ali su ga završili u Kanadi. Kakvo je kanadsko iskustvo?
– Dubrava je naša baza gdje se uvijek spremamo, a zadnju fazu smo obično radili vani, jer jedino tamo imaš mira, nema telefona, takav je princip. Ovdje kod nas sve je bazirano da radiš jedan sat, a tri sata razgovaraš na telefon. Volim kad sam odvojen, na miru, jer kreativni dio je završio, a ovo je samo pitanje čistoće, tehnike, a da bi to dobro napravio moraš biti okružen profesionalcima koji to vrlo dobro znaju.
Novi album je odmah naletio na silne pohvale?
– Album je nakon "miksanja" u Kanadi stigao u Hrvatskoj i prije mene. A već smo došli do drugog dijela uvježbavanja i pripremanja, da jednostavno nisam uspio sve sagledati. No, ljudi s kojima sam radio, jako su zadovoljni materijalom, odnosno kako to sve zvuči.
Otkud naslov albuma „Tajno ime“?
– „Tajno ime“ sam radio po onom film s Juliom Roberts i Melom Gibsonom, u kojem on stalno ima teorije zavjere. Čitao sam na Internetu o teorijama zavjere koje ljudi imaju i to mi se snažno dopalo. To mi je bila draga tema dok smo radili. Uvijek radim s Ines Prajo, koja piše tekstove. Nas dvoje se uvijek nadopunjujemo kad se radi o tekstovima za Prljavo kazalište. I dobro smo se zezali dok smo to radili.
„U ovoj zemlji nema više intime“
– Ines je sve više prisutna u posljednje vrijeme i naprosto mi u nekim trenucima nedostaje rad s tekstopiscima, a ona je dio tima. Ne mislim kako je potrebno pričati da sam to uvijek ja u Kazalištu, jer to nije točno, bend je tu osnova svega. Moja funkcija je, kao kod onih ljudi koji pričaju viceve – svi znaju viceve ali netko ih zna pričati, a netko ne.
A znači, to je ta žena koja stoji iza uspjeha Prljavog kazališta?
– Kaže se, iza svega potraži ženu! Naravno da stoji žena iza benda, ali postavlja se pitanje, treba li svaki puta pričati o intimi, je li to baš to. U ovoj zemlji nema više intime. Svi se znamo. A postali smo i beskrupulozni prema ljudskoj intimi. Što su sada asocijacije i inspiracije…Ne bih o svojoj intimi, nema potrebe.
A o ljubavnim stihovima u pjesmama?
– Stihovi izlaze zajedničkim konstrukcijama, razgovaramo o sličnim temama o stvarima. Čudan je princip kako čovjek radi pjesmu. Svi mi tražimo sebe u nekakvim drugim stvarima. Kao što tinejdžeri, koji kad se zaljube, u ljubavnim romanima traže slične ljubavne sudbine, tako i mi. Imam sreću, da s Ines mogu razgovarati na jednoj sličnoj kulturološkoj razini.
„Prljavci“ su napunili 30 godina?
– Da, tih 30 godina će se protezati kroz sljedeću godinu. Prvi singl je izašao “78-e, prvi album 79-te, tako da u toj cijeloj godini mi imamo nekakav plan pa ćemo koncertno s Karlovačkim pivom biti do sljedeće jeseni na turneji.
Kakav je bio put od punka do danas?
– Ne bi se uspoređivao s Van Goghom, ali on je počeo s ugljenom i nije znao kud bi stavio koju perspektivu. Ni ja na početku karijere nisam znao koja tri akorda da ulovim, znao sam „A“, „D“, „G“, a onda počinje nekakva nadogradnja u životu. Od nekud moraš početi u životu, dobro da je naletjela nekakva takva faza new wavea i rock “n”rolla. Da je bila ona faza bendova kojima smo se mi divili, a to su Pink Floyd, nikada ne bi od straha uzeli gitaru u ruke.
Motiv na početku karijere i sada?
Motiv je na početku bio taj da na ovom svijetu vikneš da postojiš. A danas, meni je uvijek light motiv vjeruj i radi. A ako možeš nešto kreativno raditi, mislim da je to lijepo i dobro. Možemo imati i ne moramo imati, jer ne živimo od dotacija – što si napravimo sami, tako nam je u životu. Ta neizvjesnost ponekad je vrlo teška ali je i izazovna u životu jer nema limita osim onog kojeg si sam postaviš. Egzistencijalni dio kroz koji svi prolazimo i mučimo se, zapravo nas pokreće.
"Arena je kao dobra udavača"
Hoće li će Prljavo kazalište nastupiti na otvorenju Arene?
– Ja se nadam. Stalno se motamo oko te Arene, kao oko dobre udavače, a nitko ne zna tko će mladu oženiti. Vidim da tu ima više pretendenata, a mi nemamo nikakvih pretenzija da se boksamo sa svima koji žele. Ako netko drugi misli da to treba otvoriti, ja ću biti prvi koji će doći na to otvorenje. Mi smo sve već odsvirali na ovim prostorima i Arena je nekakav izazov, novi prostor. A zbog tehnike, to nam je jedino osim stadiona gdje možemo održati veliki koncert.
Odakle i kada kreće turneja?
– Turneja kreće 5. prosinca u Splitu. Zapravo ja najviše volim početak turneje jer nema nekakvog velikog pritiska, mi se stvarno savršeno zafrkavamo, to je onda maturalac. Kasnije se ide na ozbiljniju razinu. To je onda kao u vojsci. Kad sam rekao da ćemo odsvirati u ciklusu otprilike od 80 do 100 koncerata, ljudi su pomislili kako je to nemoguće, ne shvaćajući, da naš ciklus promocije traje godinu i pol dana. Dok odradimo SAD, Kanadu, Australiju, Njemačku, Sloveniju, BiH, Hrvatsku – nama treba godina i pol dana.
Je li u tim trenucima teško raditi posao glazbenika?
– I u rudniku je gadan posao, netko zatvori vrata i sretno. Nema lakog posla. Mislim da smo mi postali slavenski raspoloženi – ili smo u krajnjoj depresiji ili u krajnjoj euforiji, ali nikako da se opustimo, stalno nekakav grč i borba. U životu ležernije, jednostavnije, ali i skromnije i poniznije u ovim vremenima nije loše u životu.
I novi album „Tajno ime“ je Jajo s „Prljavcima“ pripremao u Dubravi, kao i uvijek, ali su ga završili u Kanadi. Kakvo je kanadsko iskustvo?
– Dubrava je naša baza gdje se uvijek spremamo, a zadnju fazu smo obično radili vani, jer jedino tamo imaš mira, nema telefona, takav je princip. Ovdje kod nas sve je bazirano da radiš jedan sat, a tri sata razgovaraš na telefon. Volim kad sam odvojen, na miru, jer kreativni dio je završio, a ovo je samo pitanje čistoće, tehnike, a da bi to dobro napravio moraš biti okružen profesionalcima koji to vrlo dobro znaju.
Novi album je odmah naletio na silne pohvale?
– Album je nakon "miksanja" u Kanadi stigao u Hrvatskoj i prije mene. A već smo došli do drugog dijela uvježbavanja i pripremanja, da jednostavno nisam uspio sve sagledati. No, ljudi s kojima sam radio, jako su zadovoljni materijalom, odnosno kako to sve zvuči.
Otkud naslov albuma „Tajno ime“?
– „Tajno ime“ sam radio po onom film s Juliom Roberts i Melom Gibsonom, u kojem on stalno ima teorije zavjere. Čitao sam na Internetu o teorijama zavjere koje ljudi imaju i to mi se snažno dopalo. To mi je bila draga tema dok smo radili. Uvijek radim s Ines Prajo, koja piše tekstove. Nas dvoje se uvijek nadopunjujemo kad se radi o tekstovima za Prljavo kazalište. I dobro smo se zezali dok smo to radili.
„U ovoj zemlji nema više intime“– Ines je sve više prisutna u posljednje vrijeme i naprosto mi u nekim trenucima nedostaje rad s tekstopiscima, a ona je dio tima. Ne mislim kako je potrebno pričati da sam to uvijek ja u Kazalištu, jer to nije točno, bend je tu osnova svega. Moja funkcija je, kao kod onih ljudi koji pričaju viceve – svi znaju viceve ali netko ih zna pričati, a netko ne.
A znači, to je ta žena koja stoji iza uspjeha Prljavog kazališta?
– Kaže se, iza svega potraži ženu! Naravno da stoji žena iza benda, ali postavlja se pitanje, treba li svaki puta pričati o intimi, je li to baš to. U ovoj zemlji nema više intime. Svi se znamo. A postali smo i beskrupulozni prema ljudskoj intimi. Što su sada asocijacije i inspiracije…Ne bih o svojoj intimi, nema potrebe.
A o ljubavnim stihovima u pjesmama?
– Stihovi izlaze zajedničkim konstrukcijama, razgovaramo o sličnim temama o stvarima. Čudan je princip kako čovjek radi pjesmu. Svi mi tražimo sebe u nekakvim drugim stvarima. Kao što tinejdžeri, koji kad se zaljube, u ljubavnim romanima traže slične ljubavne sudbine, tako i mi. Imam sreću, da s Ines mogu razgovarati na jednoj sličnoj kulturološkoj razini.
„Prljavci“ su napunili 30 godina?
– Da, tih 30 godina će se protezati kroz sljedeću godinu. Prvi singl je izašao “78-e, prvi album 79-te, tako da u toj cijeloj godini mi imamo nekakav plan pa ćemo koncertno s Karlovačkim pivom biti do sljedeće jeseni na turneji.
Kakav je bio put od punka do danas?
– Ne bi se uspoređivao s Van Goghom, ali on je počeo s ugljenom i nije znao kud bi stavio koju perspektivu. Ni ja na početku karijere nisam znao koja tri akorda da ulovim, znao sam „A“, „D“, „G“, a onda počinje nekakva nadogradnja u životu. Od nekud moraš početi u životu, dobro da je naletjela nekakva takva faza new wavea i rock “n”rolla. Da je bila ona faza bendova kojima smo se mi divili, a to su Pink Floyd, nikada ne bi od straha uzeli gitaru u ruke.
Motiv na početku karijere i sada?
Motiv je na početku bio taj da na ovom svijetu vikneš da postojiš. A danas, meni je uvijek light motiv vjeruj i radi. A ako možeš nešto kreativno raditi, mislim da je to lijepo i dobro. Možemo imati i ne moramo imati, jer ne živimo od dotacija – što si napravimo sami, tako nam je u životu. Ta neizvjesnost ponekad je vrlo teška ali je i izazovna u životu jer nema limita osim onog kojeg si sam postaviš. Egzistencijalni dio kroz koji svi prolazimo i mučimo se, zapravo nas pokreće.
"Arena je kao dobra udavača"
Hoće li će Prljavo kazalište nastupiti na otvorenju Arene?
– Ja se nadam. Stalno se motamo oko te Arene, kao oko dobre udavače, a nitko ne zna tko će mladu oženiti. Vidim da tu ima više pretendenata, a mi nemamo nikakvih pretenzija da se boksamo sa svima koji žele. Ako netko drugi misli da to treba otvoriti, ja ću biti prvi koji će doći na to otvorenje. Mi smo sve već odsvirali na ovim prostorima i Arena je nekakav izazov, novi prostor. A zbog tehnike, to nam je jedino osim stadiona gdje možemo održati veliki koncert.
Odakle i kada kreće turneja?
– Turneja kreće 5. prosinca u Splitu. Zapravo ja najviše volim početak turneje jer nema nekakvog velikog pritiska, mi se stvarno savršeno zafrkavamo, to je onda maturalac. Kasnije se ide na ozbiljniju razinu. To je onda kao u vojsci. Kad sam rekao da ćemo odsvirati u ciklusu otprilike od 80 do 100 koncerata, ljudi su pomislili kako je to nemoguće, ne shvaćajući, da naš ciklus promocije traje godinu i pol dana. Dok odradimo SAD, Kanadu, Australiju, Njemačku, Sloveniju, BiH, Hrvatsku – nama treba godina i pol dana.
Je li u tim trenucima teško raditi posao glazbenika?
– I u rudniku je gadan posao, netko zatvori vrata i sretno. Nema lakog posla. Mislim da smo mi postali slavenski raspoloženi – ili smo u krajnjoj depresiji ili u krajnjoj euforiji, ali nikako da se opustimo, stalno nekakav grč i borba. U životu ležernije, jednostavnije, ali i skromnije i poniznije u ovim vremenima nije loše u životu.
You must be logged in to post a comment Login