Tursko groblje

Fasciniraju me priče o prijateljstvima nakon ljubavne veze. Jer ni s jednom svojom bivšom nisam prijatelj. Nisam ni neprijatelj, da se odmah razumijemo. Preciznije bi bilo reći: nisam im ništa. Nema tu ni slike ni tona, ponašam se kao da ne postoje. Jer kod mene stvari stoje ovako – ako nisu za mene, ako ne valjaju, koji će mi klinac. Za prijateljstvo je potrebno poštovanje, a ja ih ne poštujem. Za prijateljstvo je potrebno povjerenje, a ja im ne vjerujem. Napokon, za prijateljstvo je potrebna privrženost, a ja ih ne mogu smisliti.

I to nema veze s praštanjem. Oprostio sam sve što sam mogao oprostiti. Ali nisam zaboravio. Dođete li komu u restoran ili birtiju pa jedete i pijete cijeli dan te na kraju ne platite račun, gazda će možda kršćanski prijeći preko toga. Nemate novca, zaboravili ste novčanik, već će vas nekako opravdati. Ali nikad mu više nećete prekoračiti prag, u to možete biti sigurni. Jer će vas u glavi dobro zabilježiti.

Takav sam i ja. Bol i poniženja pamtim kao slon. Čak i kad prijeđem preko toga, čak i kad zaboravim – iskustvo me podsjeća da budem oprezan. Zato što s tim ženama nikad ne počinjem ispočetka. Bili smo nekad zajedno i kad se vidimo, struji nešto između nas, što god to bilo. I kako god se rastali. Bilo bi iznimno lako opet pogriješiti. Što je u redu, jer svi griješimo. Ali samo idiot griješi uvijek na istome mjestu.

A ja to nisam. Zato – apage satana. Ne diraj me, ne zovi me, ne šalji mi glupe poruke. Prijeđi na drugu stranu ceste kad me vidiš. Prođi kraj mene šutke, kao pokraj turskog groblja. Kao da me nema. Neću ti zamjeriti. Dapače, bilo bi mi draže da je tako.