Kad se vozi automobilom, čovjek ništa ne vidi. Koncentrira se na cestu, na ljude i vozila ispred sebe, pa ne primjećuje grad, ljupke prolaznice, ulične prodavače, izloge. Ne primjećuje ništa osim užurbane vreve, ne čuje ništa osim živčanog, preglasnog trubljenja.
Shvatih to neki dan, kad sam zbog promjene posla počeo pješačiti. Odnosno, komad puta prijeđem autom, ostavim ga u garaži, pa se prošetam do tvrtke. I to mi je hodanje otvorilo oči. Bože, kakvih krasnih cura u Zagrebu ima! Zbog jedne sam tako klipsao dvostruko dulje, jer sam je nehotice pratio pa zaboravio skrenuti. Išao sam okolo, što ću, te od silne ushićenosti popušio upalu mišića.
Sutradan sam zato uletio u tramvaj. Nakratko, vožnja je trajala tek jednu stanicu, ali pomogla je mom sirotom koljenu. Šetnja pojačana kasnoljetnim promjenama vremena nikako mi ne godi. Trebat će mi nekoliko tjedana da uđem u formu. Ipak, sve gledam s pozitivne strane: nedostaje mi vježbe a da me nisu preselili, ona bi se uglavnom svela na gimnasticiranje do tridesetak metara udaljene kvartovske birtije, što uljučuje i teturanje natrag. Ne'š ti terapije, više bi mi pomoglo da mi zauvijek izvade i hrskavicu i menisk.
I tako, malo se vozim a malo hodam – i puno zvirlam oko sebe. Ništa mi ne promiče, ko ninđa sam. Za komade imam senzore i na leđima. I raspoloženje mi ne može pokvariti ni bol, ni manjak kondicije, ni pederski Zagrebparking s londonskim cijenama, ni kronične gužve u centru…
Smeta mi jedino loša a preskupa hrana. Što se toga tiče, bolje je na periferiji. Od gledanja se ne mogu najesti, nije to ta piletina.
Shvatih to neki dan, kad sam zbog promjene posla počeo pješačiti. Odnosno, komad puta prijeđem autom, ostavim ga u garaži, pa se prošetam do tvrtke. I to mi je hodanje otvorilo oči. Bože, kakvih krasnih cura u Zagrebu ima! Zbog jedne sam tako klipsao dvostruko dulje, jer sam je nehotice pratio pa zaboravio skrenuti. Išao sam okolo, što ću, te od silne ushićenosti popušio upalu mišića.
Sutradan sam zato uletio u tramvaj. Nakratko, vožnja je trajala tek jednu stanicu, ali pomogla je mom sirotom koljenu. Šetnja pojačana kasnoljetnim promjenama vremena nikako mi ne godi. Trebat će mi nekoliko tjedana da uđem u formu. Ipak, sve gledam s pozitivne strane: nedostaje mi vježbe a da me nisu preselili, ona bi se uglavnom svela na gimnasticiranje do tridesetak metara udaljene kvartovske birtije, što uljučuje i teturanje natrag. Ne'š ti terapije, više bi mi pomoglo da mi zauvijek izvade i hrskavicu i menisk.
I tako, malo se vozim a malo hodam – i puno zvirlam oko sebe. Ništa mi ne promiče, ko ninđa sam. Za komade imam senzore i na leđima. I raspoloženje mi ne može pokvariti ni bol, ni manjak kondicije, ni pederski Zagrebparking s londonskim cijenama, ni kronične gužve u centru…
Smeta mi jedino loša a preskupa hrana. Što se toga tiče, bolje je na periferiji. Od gledanja se ne mogu najesti, nije to ta piletina.
You must be logged in to post a comment Login