Ne znam kako je čekati na pomoć oko zadaće, ni kako je to boriti se za roditeljsku pažnju…
Jednostavno, nije mi poznat osjećaj bratstva i/ili sestrinstva i teško mi je razumjeti moje cure koje su počele međusobnu interakciju. Sve češće ih „ulovim“ kako se jedna drugoj smiju, hvataju se za ručice, ali i tuku se i izbacuju si dude iz usta.
Rado bih da imam brata ili sestru jer kao i sve jedinci patim od straha od samoće, no biti blizanac je, prema mome mišljenju, jedan drugačiji ekstrem. Zamislite da od samog početka života dijelite sve: maternicu, sobu, krevet, doručak, ručak, večeru, prijatelje, da ste uvijek u društvu jedne osobe koja je kraj vas kada navečer zatvorite oči i ujutro kada otvorite oči, kada savladate prvi korak, kada učite voziti bicikl, na prvome tulumu…
Jeste uspjeli? I ja ću pokušati.
Jer koliko god se nisam morala boriti za roditeljsku, smatram se oštećenom za jednu dimenziju ljubavi, jedno životno iskustvo. Uostalom, tko ne bi htio imati jednu osobu na svijetu koja vas poznaje najbolje. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste trebali nekoga da vas savjetuje ili utješi, a da ne morate mu/joj ništa objašnjavati jer vas poznaje najskrovitije, budući da je bila prisutna u svakom trenutku kada se vaša osoba, vi kao takvi kakvi jeste, stvarala, kada su se sve vaše snove, želje i strahove nastajali.
Možete provesti cijeli život s partnerom, no neće vas tako razumjeti jer blizanci nose nešto posebno – zajedničko vrijeme, iskustvo i odgoj. Čak i pritisak od stalne usporedbe koji im je nametnut neusporediv je s činjenicom da se vjerojatno nitko neće veseliti vašem uspjehu kao osoba s kojom dijelite sve od samih početaka, a isto vrijedi za neuspjehe.
Pomalo idilična je moja vizija, možda ćete primijetiti. No razviti taj poseban osjećaj jedinstvenosti i zajedništva, kojeg sama nemam, velik je izazov.
www.dvojceki.com
Jednostavno, nije mi poznat osjećaj bratstva i/ili sestrinstva i teško mi je razumjeti moje cure koje su počele međusobnu interakciju. Sve češće ih „ulovim“ kako se jedna drugoj smiju, hvataju se za ručice, ali i tuku se i izbacuju si dude iz usta.
Rado bih da imam brata ili sestru jer kao i sve jedinci patim od straha od samoće, no biti blizanac je, prema mome mišljenju, jedan drugačiji ekstrem. Zamislite da od samog početka života dijelite sve: maternicu, sobu, krevet, doručak, ručak, večeru, prijatelje, da ste uvijek u društvu jedne osobe koja je kraj vas kada navečer zatvorite oči i ujutro kada otvorite oči, kada savladate prvi korak, kada učite voziti bicikl, na prvome tulumu…
Jeste uspjeli? I ja ću pokušati.
Jer koliko god se nisam morala boriti za roditeljsku, smatram se oštećenom za jednu dimenziju ljubavi, jedno životno iskustvo. Uostalom, tko ne bi htio imati jednu osobu na svijetu koja vas poznaje najbolje. Sigurno ste se našli u situaciji kada ste trebali nekoga da vas savjetuje ili utješi, a da ne morate mu/joj ništa objašnjavati jer vas poznaje najskrovitije, budući da je bila prisutna u svakom trenutku kada se vaša osoba, vi kao takvi kakvi jeste, stvarala, kada su se sve vaše snove, želje i strahove nastajali. Možete provesti cijeli život s partnerom, no neće vas tako razumjeti jer blizanci nose nešto posebno – zajedničko vrijeme, iskustvo i odgoj. Čak i pritisak od stalne usporedbe koji im je nametnut neusporediv je s činjenicom da se vjerojatno nitko neće veseliti vašem uspjehu kao osoba s kojom dijelite sve od samih početaka, a isto vrijedi za neuspjehe.
Pomalo idilična je moja vizija, možda ćete primijetiti. No razviti taj poseban osjećaj jedinstvenosti i zajedništva, kojeg sama nemam, velik je izazov.
www.dvojceki.com
You must be logged in to post a comment Login