U društvu Masai ratnika

Bila je potrebna samo jedna vožnja iz Arushe do Nairobija. Na granici sam iskeširao 50$ za vizu i ušao u devetnaestu zemlju u zadnjih sedamnaest mjeseci.

S vozačem i njegovom suputnicom svratio sam u restoran gdje sam pojeo prvi kenijski obrok, popio prvu kenijsku pivu, i popričao s prvim pripadnikom Masai plemena na kojeg sam naletio u Keniji.

Inače, Masai pleme obitava na području Tanzanije i Kenije (granicu mogu prijeći bez ikakvih dokumenata), šareno su obučeni i nakićeni, a uz sebe uvijek imaju nož i neku vrstu drvene sjekire. Tu i tamo zamijetite kojeg s mobitelom u ruci, iako žive polunomadskim životom te se isključivo bave stočarstvom.

Nekolicinu sam primjetio za vrijeme boravka u Tanzaniji, ali se igrom slučaja nisam nikad našao u izravnom doticaju s njima. Za što se, naravno, sudbina odmah po dolasku u Keniju pobrinula – jedna nepoznata djevojka me je kontaktirala preko fejsbuka i ponudila besplatan dvodnevni boravak u jednom selu, u društvu Masai ratnika. Ona je tamo bila prije par mjeseci, a nakon toga je na nagradnoj igri osvojila besplatan dvodnevni boravak za dvije osobe, i odlučila meni pokloniti polovicu nagrade. Dobrota stranaca.

Nairobi mi se nije svidio. Smog, prašina, buka, gužva, kaos na ulicama. Podsjetio me na Dhaku, glavni grad Bangladeša. Na moje prvo putovanje van Europe. Tada mi se taj kaos svidio. Bio je nešto novo, neobično. Sada imam osjećaj da bih poludio ako bih bio primoran skitati se ovim ulicama par dana u komadu. Starim. Ili sam samo vidio što se nudi, i saznao da preferiram mirniju i tišu okolinu.

Ubrzo odlazim iz Nairobija, čekaju me Masai ratnici.

Kako sam imao dogovoren termin dolaska u Maji Moto, rano ujutro ukrcao sam se u matatu (glavno prijevozno sredstvo u Africi – pretrpani kombiji. Zanimljivo je da u svakoj afričkoj državi imaju različit naziv: matatu u Keniji, dala dala u Tanzaniji, motola u Malaviju, chapas u Mozambiku, black taxi u JAR-u, itd.) koji vodi do Naroka, te od tamo podignutim palcem nastavio prema odredištu. Tu i tamo je pored mene prošao pokoji turistički autobus na putu prema Masai Mari, najpoznatijem nacionalnom parku u Keniji, ali nijedan od njih nije reagirao. Razumljivo.

Idućih dvadesetak kilometara prelazim u tri različita automobila/kamioneta/kamiona, te ostajem sam na uskoj cesti koja idem prema Maji Motu. Do sela ima nekih desetak kilometara. Promet nepostojeći. Dva sata hoda. Sva sreća pa sam veliki ruksak ostavio u Nairobiju.

Uz cestu me znatiželjnim pogledima prate brojne zebre, antilope i gnuovi. Dan je divan, sunčan, ne prevruć. Nigdje znaka civilizacije. Milina je bila slušati tu tišinu.

Idilu je nakratko prekinuo jedan gnu, ukopavši se nasred ceste nekih stotinjak metara ispred mene. Stao sam, i pokušao se sjetiti jesam li čuo o nekom slučaju u kojem je gnu napao čovjeka. Nisam se sjetio niti jednog upozorenja ili horor priče, ali nisam nastavio s bezbrižnim hodom. Kukavički sam čekao da se makne. I razmatrao opcije bijega i samoobrane u slučaju da napadne. Jedina obrana mi je bila polupuna/poluprazna boca vode.

Kada je, nakon par minuta, nezainteresirano otišao svojim putem, zahvalio sam mu se. I obećao da neću napisati kako sam hrabro krenuo prema njemu te ga vikanjem i trčanjem u njegovom smjeru natjerao na bijeg. Neću napisati da je papak. Ne bi bilo fer.

Sat i pol kasnije stižem do termalnog izvora po kojem je Maji Moto i dobio ime (Maji = voda, Moto = vatra). Na izvoru mali i veliki lokalci, goli. Kupaju se, peru odjeću. Rijetki mi prilaze, začuđeno promatraju, smijehom reagiraju na moj engleski. Slatki su.

'Chief Sankale?', izgovaram ime Masai poglavice koji vodi eko kamp u koji sam se uputio. Nakon kratkog međusobnog dogovora, prilazi mi najmlađi član ovog nudističkog društva i kažiprstom pokazuje smjer kojeg se trebam držati. Hvala mali!

Još sam uspio malo zalutati, završiti u dvorištu neke obitelji navrh brda, ali sam naposlijetku pronašao Maji Moto eko camp. A tamo, hrpa iznenađenih Masai ratnika. Pitaju me kako sam ih pronašao. 'Jednostavno.', odgovorih. 'Propješačio sam zadnjih desetak kilometara i pitao ljude po selu za smjer.', dodam.

'Odmori se, stigao si kući.', bio je njihov odgovor uz pokazivanje velikog bijelog osmijeha. Čim sam osjetio iskrenost koja je zračila iz njihovih toplih riječi, bio sam uvjeren da – jesam.

Nedugo kasnije priključila nam se jedna obitelj iz Nizozemske koja će također ovdje provesti iduća dva dana. Odmah smo se sprijateljili, u improviziranom restoranu iz kojeg puca divan pogled na savanu. Kupili su mi jednu pivu, i samim time me kupili. Prilično sam jeftin. Tim više što je piva bila topla.

Kad se sunce počelo lagano spuštati, došlo je vrijeme za šetnju prirodom. Vodič nam pokazuje kako od grane jednog drveta napraviti četkicu za zube, koju biljku koristiti u borbi protiv noćnih mora, lišćem kojeg grma zamjeniti dezić ili wc papir, za što se sve koristi aloe vera, itd. Uživao sam. Bio sam oduševljen tom suradnjom s prirodom. Taj suživot. Međusobno poštivanje. Nešto što se u razvijenim zemljama izgubilo. Nešto o čemu se u razvijenim zemljama tek razmišlja.

'Mi nismo religiozni. Mi vjerujemo u Majku Prirodu. Ona nam daje sve što trebamo. Na nju se jedino oslanjamo. I nikad nas još nije iznevjerila. Sunce nas svako jutro obraduje. Bez iznimke.'

Slušali smo i upijali riječi vodiča. Koje su, kad malo pogledaš, sasvim logične. I iste svim primitivnim narodima, na bilo kojem kontinentu. Svi imaju jednog boga – Prirodu. Jer je i najblesavijem pripadniku ljudi jasno da je Ona sve. Pitanje je: tko je tu primitivan, a tko razvijen? Jesu li primitivni oni narodi koji žive skromno, u skladu s prirodom, i koji mogu preživjeti i u najekstremnijim uvjetima? Jesu li razvijeni oni narodi koji tu istu prirodi uništavaju, i koji bi bez tehnologije najvjerojatnije odapeli za par dana? Jesu li razvijeni oni narodi koji imaju potrebu nadjenuti ime i promovirati svog boga kao jedinog najboljeg, ili oni koji poštuju samo jednog – onog koji je s njima svaki dan, vidljiv svima?

Istina je najvjerojatnije negdje u sredini. Obje krajnosti mogu dosta toga naučiti jedni od drugih. Samo šteta što je jedna krajnost (nazovimo ih Većina), već dobrano istrijebila drugu (nazovimo ih Manjina), sve u ime Istine koju su promicali.

Nakon večere svi se okupljamo uz logorsku vatru, gdje izmjenjujemo priče dvije krajnosti. Glavnu riječ vodio je Sankale, poglavica.

Priča nam kako su Masai muškarci poligamni. Jer su životinje iz njihovog okruženja isto takve. Priča nam kako jedu isključivo meso (od krave, ovce, koze) i piju isključivo juhu, mlijeko i kravlju krv (daje im snagu, tvrde). Zemlju ne obrađuju. Voće beru s drveća, kad ga ima. Spavaju svega par sati dnevno. Muškarci su zaduženi za stoku, dok su žene zadužene za kućanske i okokućanske poslove. Priča kako je ubio tri lava. Kako je između 36-ero braće upravo on izabran za poglavicu. Kako svaka žena koju želiš uzeti za svoju u prosjeku košta sedam krava. Kako ne rade razlike među ženama, isto kao što ne rade razlike između dana u tjednu. Kako im novac uopće nije potreban. Kako znaju dnevno preći i do sto kilometara tražeći vodu za svoje blago. Kako nema podnevnog spavanca jer će im lav pojesti kravu. Kako muškarci, ukoliko žele postati ratnici, moraju odraditi sedam godina treninga u afričkoj pustoši. Za žene je to samo četiri godine. Kako se obrezuju, i time prolaze inicijaciju. Kako za vrijeme inicijacije ne smiju ni trepnuti kako bi sačuvali obraz. Jer, ako savladaju strah od noža, ništa ih više neće moći uplašiti.

Postavio sam mu pitanje o obrezivanju djevojaka, i razgovor je postao nešto ozbiljniji.

'Činjenica je da se među pripadnicama Masai plemena i dalje vrši obrezivanje. Dio je kulture, vjerujemo da ne možeš postati odrasla osoba bez obreda obrezivanja. Ali, naše pleme je počelo mijenjati pravila igre, te je ostavilo djevojkama mogućnost odabira – žele li to ili ne. Moja najstarija kćer je zapravo bila prva u našem plemenu koja je odbila obrezivanje. Pokrenula je trend. Iako neke djevojke i dalje inzistiraju na tome, radi očuvanja tradicije. Ali, došli smo do toga da je sasvim u redu reći ne.

Također, sve je više mladih ljudi koji pohađaju škole, koji se obrazuju. Ja odlučujem tko će ići u školu, a tko za ratnika. Ako obitelj ima četvero djece, dvoje ću ih poslati u školu, dok će ih dvoje ići za ratnike. Iako bi svi, da se njih pita, išli za ratnike. Stvar prestiža.'

Satima smo sjedili pored vatre i razgovarali. Pričao sam im kako je u Hrvatskoj. Kako je u svijetu. Kako postoje i druga plemena koja razmišljaju kao i oni. Ali kako većina zapravo ide krivim smjerom. Slijedi novac, moć, ne brine za štetu koju ostavljaju za sobom. Pokušao sam im objasniti zašto ljudi idu u solarij, teretanu ili na dijetu. Nisam uspio.

Pitao sam ih nedostaje li im išta u životu, nešto što bi uzeli od nas, zapadnjaka. Odgovor je bio – ne. Iako neke stvari koriste da bi im olakšale život, ali su u potpunosti zadovoljni onime što imaju.

'Što biste napravili kada bi došli u Europu, na izlet?'

Odgovor me je dobro nasmijao. 'Otišli bi u zoološki vrt i tražili od njih da nam vrate lavove. Lavovi ne spadaju u zoološki vrt, spadaju u divljinu. Našu, afričku divljinu. Nakon što bi pokušali vratiti lavove, istu stvar bi pokušali napraviti i s kravama.'

Europljani su, naime, miroljubivim Masai plemenima uz lavove – mažnjavali i krave. Tako da oni vjeruju da su sve krave na svijetu zapravo njihove. Na trenutak sam zastao, početni smijeh me je prošao, i pokušao sam im reći da to ne bi bila pametna ideja. Pitali su me zašto. Pa sam im krenuo objašnjavati u kakvim uvjetima žive krave u nas. Rekao sam im o farmama gdje je svaka krava (isto vrijedi i za bilo koje druge životinje) čitavog života u prostoru toliko skučenom da se jedva okrene oko vlastite osi.

'Ali, zašto?', pitao me je jedan od njih, uz muk ostalih. Mogao sam čuti tu naglu tišinu i nerazumijevanje. Tugu.

Ušutio sam. Promijenio temu. Rekao im da ne bi shvatili da im ispričam. Da ni sam ne shvaćam.

Nizozemci su se pokupili na spavanje. Ja sam ostao. I ubrzo bio nagrađen za taj čin.

'Jesi za afrički jacuzzi?', pitao me je poglavica, ustajući se sa stolice.

'Kada?'

'Sada.', rekao je Sankale, i dobacio mi ručnik.

Dvoje Masai mužjaka, dvije Masai ženke, i ja. Spustili smo se do termalnog izvora, koje je u ovo gluho doba noći bilo pusto, skinuli svu odjeću sa sebe, i utonuli u prirodni jacuzzi, s pogledom na bezbrojne zvijezde.

To je bilo to.

Sutrašnji dan prolazi u posjetu lokalnoj školici, hodajućem povratku u kamp u društvu divljih životinja, razgovoru s vodičem kojemu se sviđa slušati iČudo, ali ne bi trejdao dvije krave za njega. Ionako ne bi imao kada slušati, odlutale bi mu krave. Po povratku u kamp prisustvujemo tradicionalnom Masai plesu, tj. skakanju u vis (tko skoči više, njegova djevojka), i igranju graničara s nekim trskama koje znaju boljeti kad te pogode. Tako kažu, jel.

Tati će se svidjeti ova Kenija. Mogao bih ga dovesti kod ovih ljudi. Iako, već sam se osigurao i preko Da, da, da agencije uplatio nam 8-dnevni safari, sve uz posredstvo MasterCard kartice i sponzorskog novca na njoj. Lijepo je imati nešto novaca u takvim situacijama. A nakon tih početnih osam dana ćemo u sirotište Mali Dom koje je pod paskom fra Mire, o kojem sam čuo samo najpozitivnije stvari. Vidjet ćemo, ubrzo.

Nakon još jedne večeri uz logorsku vatricu i brčkanja u termalnom izvoru, vratio sam se u Nairobi. Posjećujem etiopijsku ambasadu i tražim vizu, ali mi ambasadorica, sva istetovirana i opakog izgleda, radi poteškoće. Traži da joj pokažem avionsku kartu i govori kako je sjever Kenije poznat po pljačkašima, da nije sigurno. Možda se nisam trebao predstaviti kao pisac. Odmah je zaključila da sam novinar. Ili špijun. Upozorenje za ubuduće. Ipak, rekla mi je da se vratim za koji tjedan, pred sami odlazak u Etiopiju. Pa će vidjeti.

Tu večer se nalazim s Davorom Rostuharom i djevojkom mu Majom, koji su usred svog proputovanja Afrikom. Motorom. Samo u suprotnom smjeru. Kuhamo večeru, pijemo pive, izmjenjujemo kontakte – ja njima južne, oni meni sjeverne.

Buđenje u četiri sata ujutro, taxi do aerodroma. Pola sata čekanja, i pojavljuje se poznato lice.

'Pa gdje si ti, sine?'