Nikada nisam bila poseban ljubitelj pasa. Nije da imam nešto protiv njih, ali zahtijevaju previše angažmana za osobu koja na internetu jako voli mogućnost da klikne disconnect i nestane kad joj je dosta druženja. Kako ćeš psu kliknuti disconnect bez da to rezultira prekršajem u kategoriji nemar izvršen nad živim bićem? Pa tako sad imam malu Oprah, virtualnog pasića kojeg je potrebno hraniti jednom dnevno. Na Farmvillu. Koliko mi je puta do sada odlutao jer sam ga zaboravila nahraniti, pa je bio ulovljen u kavez koji se kao ikonica pokazivao na ekranu kada bih se ulogirala da malo sadim kikiriki? Tri. To su tri pasoumorstva u stvarnom svijetu.
Zadnji incident se desio kada sam na četiri dana izgubila kućnu internet vezu. Iskreno, male Oprah se nisam ni sjetila, ali me zato uhvatila opća anksioznost zbog nemogućnosti bivanja online. Na stranu činjenica da sam imala i stvarnih obaveza za koje mi je potrebna internet veza, ali sama spoznaja da sjedim za svojim stolom, pred upaljenim monitorom, tipkovnica pod prstima, miš na dohvat ruke, dok zeleno svjetalce modema ne svijetli, me izluđivala. Što bih ja sada kao trebala raditi s tim kompjuterom? Igrati Mahjong? Pisati tekst bez mogućnost da provjerim podatke o kojima pričam na svemogućem Googletu? Bolje da ga ni nemam uopće, nego da se ovako mučim.
Bila sam izgubljena, odsječena od svijeta, bez ideje i inspiracije za nastavkom takvog života, te sam krenula u potragu za slobodnim pristupom nekoj wireless mreži u gradu. Ubrzo sam je i našla u prvom kafiću u Avenue Mallu. Ja i moj mali netbook, šalica toplog kafenog napitka i surfanje. Što sam više mogla tražiti? Možda da u maniri Jelene Veljače sjedim u Londonu u Starbucksu? Ha, been there done that, jedino što je London vrlo uspješno zamijenio San Francisco. Nešto drugo mi je bilo potrebnije. Utičnica za struju! Taman kad sam se smirila jezdeći virtualnim vodama, baterija netbooka me počela obavještavati o svom sve praznijem statusu. Još 30%. Pa još 20%. 10%!! I na kraju upozorenje da odmah spremim sve na čemu radim jer bi se računalo svaki trenutak moglo ugasiti. Pa se i ugasilo, i ja sam se iznova našla oči u ekran s kompjuterom koji mi nije bio od koristi.
Sljedeća postaja je bila FER. Taj se vikend održavao i SFeraKon, na kojem sam ionako planirala provesti veći dio dana, pa sam se jednostavno odlučila preseliti. Doma sam išla jedino odspavati i doručkovati. Ostatak sam provodila po dvoranama, izmjenjujući svoju poziciju sjedenja u prvim redovima za vrijeme zanimljivih mi predavanja, sa onom sjedenja na tepihu, na podu, iza zadnjih redova, ukopčana u struju. Vjerojatno bi mi bilo lakše nositi torbu da u njoj nije bilo malo čudo tehnologije, ali nisam se dala smesti. Nosila sam ga sa sobom i navečer u KSET, odložila torbu sa strane i cijelo vrijeme jednim okom budno pratila da mi se ne bi netko počeo sumnjivo vrtjeti oko nje, dok sam drugim okom pokušavala ne kolutati prejako u lice lika koji me zapitkivao jesam li spremna na let do WC-a, s njim, ili pak do nekog hotela na Saturnu. Smatrao je to prigodnim uletima jer eto, ja volim svemir. Disconnect? Drugog je pak jako zanimalo zarađujem li ja išta na tom internetu i bi li i on mogao dobiti besplatan upad negdje, bilo gdje, ako i on pokrene svoju web stranicu. Pitao me još i hoću li ga spomenuti kada budem pisala o toj večeri. Kontekst čuda čini.
Ponedjeljak me dočekao na telefonu sa službom za korisnike. Problem smo riješili za pet minuta. Sve je opet bilo na svom mjestu, funkcionalno, umreženo, povezano, društveno dok mi je zanimljivo. Oprah trenutno lijepo napreduje. Učim je novim trikovima, a oko nje mala animirana srčeka signaliziraju da sam na dobrom putu.
RozaKoza
Zadnji incident se desio kada sam na četiri dana izgubila kućnu internet vezu. Iskreno, male Oprah se nisam ni sjetila, ali me zato uhvatila opća anksioznost zbog nemogućnosti bivanja online. Na stranu činjenica da sam imala i stvarnih obaveza za koje mi je potrebna internet veza, ali sama spoznaja da sjedim za svojim stolom, pred upaljenim monitorom, tipkovnica pod prstima, miš na dohvat ruke, dok zeleno svjetalce modema ne svijetli, me izluđivala. Što bih ja sada kao trebala raditi s tim kompjuterom? Igrati Mahjong? Pisati tekst bez mogućnost da provjerim podatke o kojima pričam na svemogućem Googletu? Bolje da ga ni nemam uopće, nego da se ovako mučim.
Bila sam izgubljena, odsječena od svijeta, bez ideje i inspiracije za nastavkom takvog života, te sam krenula u potragu za slobodnim pristupom nekoj wireless mreži u gradu. Ubrzo sam je i našla u prvom kafiću u Avenue Mallu. Ja i moj mali netbook, šalica toplog kafenog napitka i surfanje. Što sam više mogla tražiti? Možda da u maniri Jelene Veljače sjedim u Londonu u Starbucksu? Ha, been there done that, jedino što je London vrlo uspješno zamijenio San Francisco. Nešto drugo mi je bilo potrebnije. Utičnica za struju! Taman kad sam se smirila jezdeći virtualnim vodama, baterija netbooka me počela obavještavati o svom sve praznijem statusu. Još 30%. Pa još 20%. 10%!! I na kraju upozorenje da odmah spremim sve na čemu radim jer bi se računalo svaki trenutak moglo ugasiti. Pa se i ugasilo, i ja sam se iznova našla oči u ekran s kompjuterom koji mi nije bio od koristi.
Sljedeća postaja je bila FER. Taj se vikend održavao i SFeraKon, na kojem sam ionako planirala provesti veći dio dana, pa sam se jednostavno odlučila preseliti. Doma sam išla jedino odspavati i doručkovati. Ostatak sam provodila po dvoranama, izmjenjujući svoju poziciju sjedenja u prvim redovima za vrijeme zanimljivih mi predavanja, sa onom sjedenja na tepihu, na podu, iza zadnjih redova, ukopčana u struju. Vjerojatno bi mi bilo lakše nositi torbu da u njoj nije bilo malo čudo tehnologije, ali nisam se dala smesti. Nosila sam ga sa sobom i navečer u KSET, odložila torbu sa strane i cijelo vrijeme jednim okom budno pratila da mi se ne bi netko počeo sumnjivo vrtjeti oko nje, dok sam drugim okom pokušavala ne kolutati prejako u lice lika koji me zapitkivao jesam li spremna na let do WC-a, s njim, ili pak do nekog hotela na Saturnu. Smatrao je to prigodnim uletima jer eto, ja volim svemir. Disconnect? Drugog je pak jako zanimalo zarađujem li ja išta na tom internetu i bi li i on mogao dobiti besplatan upad negdje, bilo gdje, ako i on pokrene svoju web stranicu. Pitao me još i hoću li ga spomenuti kada budem pisala o toj večeri. Kontekst čuda čini.
Ponedjeljak me dočekao na telefonu sa službom za korisnike. Problem smo riješili za pet minuta. Sve je opet bilo na svom mjestu, funkcionalno, umreženo, povezano, društveno dok mi je zanimljivo. Oprah trenutno lijepo napreduje. Učim je novim trikovima, a oko nje mala animirana srčeka signaliziraju da sam na dobrom putu. RozaKoza
You must be logged in to post a comment Login