U potrazi za izgubljenom ženom

Kako se čovjek bliži četrdesetoj, smanjuje mu se jezero u kojem peca ribice. Ne zato što je ružniji pa ga cure i ne gledaju. Dapače, znam ih mnogo koje vole starije. Nego zato što mu se mijenja svjetonazor. Želi mirnu, stabilnu vezu, obitelj, čak i djecu. Ne mora to biti odmah, ali da se zna. S djevojkama približno istih godina to bi moglo funkcionirati, ali s mlađima nikako. One žele živjeti punim plućima, ganjati karijeru, ispuniti ambicije. Pred njima je drukčija životna paradigma. Zašto bi se zatvorile u kuću i bile robovi pegle i pelena kad ih prave stvari tek očekuju? Lako se meni smiriti kad sam štošta prošao i svom gladnom srcu dao sve što je od mene zahtijevalo. Ali njima takvo što uopće ne pada na pamet. I to razumijem, koliko mi god poslije bilo teško. Mladost je uvijek najbolji afrodizijak, znao sam što tražim i kako će najvjerojatnije sve završiti – ne kaže se zalud: tko s djecom liježe, popišan se budi – i nemam se pravo žaliti. No dulje mi treba da zaližem rane. Stari panj kad plane teško se gasi. Tinja, dimi se, vatra ga iznutra ždere. Milijun godina treba da bol u njemu nestane.

Opet, što mi preostaje? Cure moje generacije u sličnom su položaju. Nisu li udane, vuku teške negve iz prošlih veza i vezica, trpke su i oprezne, a ako je u njima i bilo želje da koga nahrane i odjenu ljubavlju i osmijehom, ona je davno usahnula. Nestala. Nitko im ne treba niti one koga trebaju. Roba s greškom, produkt tuđih idiotarija. Supruga, ljubavnika, roditelja. Za koje će račun platiti drugi. Sreo sam ih dosad desetke, stotine. I kako god okreneš, na istom sam. Što će mi takve? Kamo su nestale starinske žene koje super kuhaju, peku kolače, kuća im blista i puna je cicibana, a uz to obožavaju svog muža, vjerne su mu i odane? Jesu li ikad postojale ili se mogu naći samo u knjigama, kao vječna muška idealizacija i iluzija?

Kad nađem odgovor na to pitanje, javit ću vam. I oženiti se, napokon.