Blogam neke 3 godine, svi moji tekstovi su moja autorska djela, moja zapažanja svijeta u meni i oko mene. U tom šarenilu tekstova može se zaista naći svašta, od tekstova iz svakodnevnog života „malih“ ljudi, do psiholoških tekstova s temama rada na sebi. Dakle, u tim tekstovima se zaista svatko, ali baš svatko može pronaći barem jednom u životu jer su to situacije koje nas sve ponekad zakače, jer to je, kako ja volim reći – samo život.
Radi iskrenosti tekstova i jednostavnosti izričaja tekstovi su vrlo čitani i dobro prihvaćeni.
U današnje vrijeme kad se gotovo sve plaća, kad se informacija plaća, baš u to vrijeme ja pišem za ništa, pišem besplatno.
Često mi prijatelji znaju reći:
– Ti stvarno nisi normalna, pišeš sve te tekstove besplatno. To je tvoj rad, to je tvoje znanje i neka tvoja životna mudrost koju noćima pretačeš u riječi, iza tebe su gomile pročitanih knjiga i uloženog vremena u to sve što gradiš, a koliko samo noći provedeš pored kompa pišući. Stvarno si luda kad to sve radiš za ništa…. Ja bih to drugačije i bla, bla, bla….
A gdje je tu novac?
Slušajući ih ovako sa strane sve to zaista zvuči posve ludo. U današnje vrijeme kad se plaća skoro i sam zrak koji udišemo ja se ponašam kao pijani milijarder rasipajući svoje riječi i misli samo tako, ali…..
Ali, pisanje je ono nešto što volim, u pisanju uživam, inspiracije mi ne nedostaje, to je moj hobi kojeg volim i njegujem na neki svoj način. Možda pisanje nekom predstavlja problem, ali ja to odrađujem s lakoćom. Jedna riječ sustiže drugu i onda se odjednom stvori tekst i eto…
Isto tako svjesna sam toga da ako kroz svoj tekst pomognem i samo jednoj osobi tako da joj bude lakše ili da je nasmijem – ja sam sretna. Time je moj rad naplaćen na neki način i ja to ne moram znati. Samom pohvalom za ove napisane retke ja sam sretna, svaka pohvala mi puno znači jer je to priznanje mog rada.
Ne, nisam nikakva svetica niti to želim ikad biti, ali jednostavno volim ovo što radim i nije mi to problem raditi, a još manje u pisanje ulagati svoje vrijeme i svoj trud.
Na kraju krajeva, uvijek se vodim mišlju da se svaki trud i rad jednom isplati. Znam da će jednom sve doći na svoje i da moj uloženi rad će se naplatiti – kada? Ne znam točno datum kada, trenutno mi to nije niti bitno, ali znam da hoće jer je to tako u životu. U životu jednom sve dođe na svoje, prije ili kasnije.
Isto tako, mislim kako ne možeš uvijek samo grabiti sebi kroz život, moraš nekad puno dati od sebe da bi dobio natrag. To je čista fizika i izmjena energija. Što više daješ otvaraš si puteve i za primanje. Isto tako je i s ovim mojim pisanjem. Sada bezuvjetno dajem, a doći će čas kada ću isto tako od pisanja bezuvjetno dobivati. Jednostavno, zar ne?
Nitko se ne rađa pod sretnom zvijezdom i takvih nema. Nikom nije ništa palo s neba, sve je samo rad, puno ulaganja u svoje snove, odricanja i još više strpljenja do realizacije onog nečeg što tako silno želimo. Niti jedna zvijezda na estradi ili bilo gdje, nije se rodila zvijezdom, piscem, doktorom, direktorom ili ne znam čime. Svi do jednog imaju neki sasvim mali i neprimjetan početak, imaju uspone, padove, imaju putanju, proces koji može ponekad trajati i godinama, imaju onu dozu drske i bahate upornosti u svom radu i imaju ono nešto što je najvažnije – vjeru u sebe i vjeru da ono što rade, rade dobro….
[box style=”0″]
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
[/box]
