Tri, dva, jedan. Subota, nedjelja, ponedjeljak. Kolovoz, rujan, listopad. 2008., 2009., 2010. godina. Cijelo vrijeme nešto brojimo, križamo jedne datume, zaokružujemo nove, trčimo za danima, oni trče za nama…Kako stati?
Kažu kako kraj godine služi za nekakva preispitivanja, ipak sad trčimo više nego ikada. Treba sve pripremiti za božićno vrijeme, kada smo sretni. Kao da postoji taj jedan datum kada si sretan, a svim ostalim danima robujemo toj pretpostavci sreće.
Trčimo na tramvaj, radimo, na brzinu jedemo, ponovno trčimo na tramvaj, bus ili slično, tražimo zadovoljavajuće poklone za drage ljude, smišljamo kamo za praznike, pijemo brzinske kave, kasnimo na film, te brzo uskačemo u krevet da bismo ujutro lakše trčali na posao.
Kad se ovako stavi sve na jedno mjesto, zvuči strašno. Gdje je vrijeme opuštanja, razmjene misli, dugačkih šala i opuštenog božićnog vremena? Očito je život postao utrka, vjerojatno postoje krugovi, prolazno vrijeme i brzi popravci. Ako nam netko slomi srce, stajemo u kardiološki pit stop, gdje dobijemo dozu zagrljaja i sladoleda, ali malo vremena, jer život je utrka iz koje ne smijemo ispasti.
Rješenje možda leži u zaustavljanju. Jer ako mi trčimo za životom, a on za nama i tako se hvatamo u nedogled – nikad nećemo ni približno naći ono što želimo ili trebamo. Pustimo ga da naleti na nas ili ga povucimo za rep. Ne mislim pritom da samo trebamo ležeći čekati da on sve napravi, već se dopunjavati s njim, čineći upravo onoliko koraka naprijed i natrag koliko osjećamo da je potrebno.
Tako ćemo moći uživati u svim danima, a naravno i Božiću, jer tada dobijemo poklone, kolače, poljupce i osmjehe…
Kažu kako kraj godine služi za nekakva preispitivanja, ipak sad trčimo više nego ikada. Treba sve pripremiti za božićno vrijeme, kada smo sretni. Kao da postoji taj jedan datum kada si sretan, a svim ostalim danima robujemo toj pretpostavci sreće.
Trčimo na tramvaj, radimo, na brzinu jedemo, ponovno trčimo na tramvaj, bus ili slično, tražimo zadovoljavajuće poklone za drage ljude, smišljamo kamo za praznike, pijemo brzinske kave, kasnimo na film, te brzo uskačemo u krevet da bismo ujutro lakše trčali na posao.
Kad se ovako stavi sve na jedno mjesto, zvuči strašno. Gdje je vrijeme opuštanja, razmjene misli, dugačkih šala i opuštenog božićnog vremena? Očito je život postao utrka, vjerojatno postoje krugovi, prolazno vrijeme i brzi popravci. Ako nam netko slomi srce, stajemo u kardiološki pit stop, gdje dobijemo dozu zagrljaja i sladoleda, ali malo vremena, jer život je utrka iz koje ne smijemo ispasti.
Rješenje možda leži u zaustavljanju. Jer ako mi trčimo za životom, a on za nama i tako se hvatamo u nedogled – nikad nećemo ni približno naći ono što želimo ili trebamo. Pustimo ga da naleti na nas ili ga povucimo za rep. Ne mislim pritom da samo trebamo ležeći čekati da on sve napravi, već se dopunjavati s njim, čineći upravo onoliko koraka naprijed i natrag koliko osjećamo da je potrebno.
Tako ćemo moći uživati u svim danima, a naravno i Božiću, jer tada dobijemo poklone, kolače, poljupce i osmjehe…
In this article:Božić, kolumna, ljubav, mojshe, sama protiv svih, sreća, tina žagar
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login