Vanessa Mioč: Ostati svoj postaje lakše kada prihvatiš da se ne možeš svidjeti svima

Neke žene svoj put grade izvan očekivanih okvira, vođene onime u što istinski vjeruju. Jedna od njih je Vanessa Mioč, mlada glazbenica koja je svoj talent odlučila posvetiti duhovnoj glazbi i kroz nju prenositi poruke vjere, nade i zajedništva. U sedam godina glazbenog djelovanja nastupala je diljem Hrvatske i Europe, objavila svoj prvi album i osvojila međunarodno priznanje, no pred njom je sada jedan od najvažnijih trenutaka dosadašnje karijere – prvi veliki samostalni koncert.

U sklopu naše rubrike She RULES, u kojoj predstavljamo žene koje svojim radom, odlukama i životnim pričama inspiriraju druge, razgovaramo s Vanessom o njezinim počecima, izazovima glazbenog poziva, vjeri koja je pokreće i koncertu „Vjerujem”, koji će se 22. studenoga održati u zagrebačkom Kinu SC. Otkrila nam je što za nju znači uspjeh, koliko joj je važna podrška ljudi koji je prate od početka i zašto vjeruje da glazba može biti mnogo više od samog nastupa.

Odrastali ste u Švicarskoj, a nakon preseljenja u Hrvatsku pronašli ste svoj glazbeni i duhovni put. Koliko su vas upravo promjene, gubici i teški životni trenuci oblikovali kao osobu? Postoji li nešto što današnja Vanessa zna, a što biste voljeli da ste znali kao djevojčica?

Mislim da su me promjene, gubici i teški trenuci itekako oblikovali kao osobu. Neke životne situacije bile su lijepe, neke puno manje lijepe, ali vjerujem da su nam ponekad upravo te teže situacije potrebne kako bismo u sebi otkrili nešto za što možda nismo ni znali da imamo: snagu, sposobnosti, talente, ali i vjeru koja se često najviše gradi upravo onda kada nije lako.

Koliko god mi je u određenim trenucima bilo teško, danas sam na mnogočemu zahvalna jer vjerujem da me sve to naučilo bolje razumjeti druge ljude, ali i razlikovati ono što je u životu zaista važno od onoga oko čega se možda ipak ne vrijedi toliko brinuti.

A ako postoji nešto što bih voljela da je ona mala Vanessa znala, onda je to upravo to – manje brinuti, a više živjeti i uživati u onome što je sada. To je nešto što i danas učim: dati sve od sebe, a onda imati dovoljno povjerenja da ne moram baš sve držati pod kontrolom. Jer, kako kaže jedan stih iz pjesme „Imaš Oca“: „Neke težine nisu za te stvorene.“

Živimo u društvu koje mladim ženama često šalje proturječne poruke: budite uspješne, samostalne, ambiciozne, ali istodobno ispunite očekivanja okoline. Jeste li se ikada osjećali kao da morate opravdavati svoje izbore, osobito odluku da se bavite duhovnom glazbom? Koliko je teško ostati svoj kada vaš životni put nije onaj koji drugi očekuju?

Moram priznati da, kada je riječ o duhovnoj glazbi, od samog početka imam veliku podršku ljudi oko sebe i zbog tog izbora nikada nisam osjećala neki veliki pritisak. Ali, kao vjerojatno i mnogi drugi, ponekad imam potrebu opravdavati ili objašnjavati svoje odluke. Mislim da to često dolazi iz sasvim ljudske želje da nas drugi razumiju.

Jedna od ljepših stvari koje učim kroz sve to jest da ne moramo uvijek biti svima razumljivi. Važno mi je ono što radim, raditi iskreno, srcem i najbolje što mogu. Naravno, puno znači imati uz sebe najbliže ljude koji će te podržati, ali i biti dovoljno iskreni da te upozore ili savjetuju kada možda zalutaš. Mislim da nam je svima potrebna takva vrsta podrške.

Ostati svoj postaje lakše kada prihvatiš da se jednostavno ne možeš svidjeti svima i kada odlučiš čije ti je mišljenje uistinu važno. Ja sam odlučila da mi je prije svega važno živjeti Božju volju. Život mi je već toliko puta pokazao da je ono što je On za mene pripremio bilo bolje od onoga što sam sama za sebe zamišljala.

Mislim da je važno ostati vjeran sebi i onome na što smo pozvani, jer baš takvi kakvi jesmo možemo drugima dati najviše. Nismo svi stvoreni jednako i baš je u tome ljepota – svatko od nas ima nešto svoje što može dati ovom svijetu, bilo kroz stvaranje, služenje, pomaganje drugima ili jednostavno kroz način na koji živi ono za što je stvoren.

Vjera je važan dio vašeg identiteta, ali i područje u kojem ljudi često imaju vrlo različite stavove. Kako doživljavate predrasude prema mladim ženama koje otvoreno govore o svojoj vjeri? Jeste li se ikada susreli s nerazumijevanjem ili osjećajem da vas ljudi zbog tog unaprijed svrstavaju u određene kategorije?

Mislim da općenito živimo u vremenu u kojem ljude jako brzo svrstavamo u određene kategorije. Možda to ponekad proizlazi i iz naših vlastitih nesigurnosti – nekako nam je lakše kada nekoga možemo odmah „smjestiti“ i stvoriti sliku o njemu. S jedne strane to je ljudski, ali s druge strane velika je šteta jer si tako često ni ne damo priliku zaista upoznati čovjeka, njegovu priču i sve ono lijepo što nosi u sebi.

Ne mogu reći da sam se osobno često susretala s nerazumijevanjem zbog toga što otvoreno govorim o svojoj vjeri, ali određene predrasude prema vjeri i ljudima koji je otvoreno žive svakako postoje. Ipak, neke stvari ne možemo niti trebamo uvijek dokazivati riječima. Ponekad puno više govore naša djela i način na koji živimo. Zato mi je važno da vjera ne bude samo nešto o čemu govorim ili pjevam, nego da postoji sklad između onoga što govorim i načina na koji živim.

Posebno bih voljela da što više mladih žena osjeti onu radost i slobodu koju ja pronalazim u vjeri. U svijetu u kojem nam se neprestano govori kakve bismo trebale biti, što bismo trebale postići i kako bi naš život trebao izgledati, meni vjera daje slobodu da ne moram živjeti prema svim tim očekivanjima. Pomaže mi da sve više otkrivam tko sam, što mi je zaista važno i za što sam stvorena – i mislim da upravo iz toga dolazi jedna posebna vrsta mira i slobode.

Vaše pjesme često govore o prihvaćanju vlastite nesavršenosti, ljubavi i unutarnjem miru. S druge strane, živimo u vremenu društvenih mreža, uspoređivanja i gotovo neprestanog pritiska da budemo bolji, ljepši i uspješniji. Kako se vi nosite s vlastitim nesigurnostima? Postoje li trenuci u kojima vam je teško prihvatiti sebe, unatoč vjeri koja vam daje snagu?

Kao i vjerojatno svaka osoba, i ja se ponekad borim sa svojim nesigurnostima i mislim da je to potpuno ljudski. Ono što mi se čini važnim u takvim trenucima jest zastati i zapitati se je li ono što mislimo o sebi zaista istina ili je to samo slika koju smo sami stvorili i koja nas udaljava od istine – da smo voljeni, vrijedni i prihvaćeni upravo takvi kakvi jesmo.

Živimo u vremenu u kojem je uspoređivanje dodatno pojačano društvenim mrežama, a za gotovo svaku našu nesigurnost odmah nam se nudi neko “rješenje“. Ipak, nisam sigurna da je mijenjanje svega što nam se na nama ne sviđa uvijek i pravo, dugoročno rješenje. Mislim da je važno raditi na sebi, truditi se, rasti i mijenjati ono što možemo, ali jednako je važno naučiti prihvatiti sebe, sa svim svojim nesavršenostima, i biti nježniji prema sebi.

I sama se trudim manje usmjeravati na ono što nisam napravila savršeno, a više primjećivati i cijeniti male stvari koje jesam. Učim biti ponosna na sebe i kada nije sve ispalo onako kako sam zamislila, posebno kada znam da sam nešto napravila iskreno, iz srca i s dobrom namjerom.

U takvim trenucima često se sjetim jedne vrlo jednostavne stvari: isti Bog koji je stvorio svu ovu nevjerojatnu prirodu – more, planine, cvijeće, životinje i sve ono čemu se toliko divimo – stvorio je i nas. Vjerujem da nas je s razlogom stvorio upravo ovakvima kakvi jesmo, sa svim našim darovima, ali i nesavršenostima.

Zato mi je važno učiti gledati sebe i Njegovim očima. Ako me On poznaje potpuno i unatoč svemu prihvaća i ljubi, onda mogu učiti prihvaćati i samu sebe. Ne zato da bih prestala rasti, nego da taj rast ne dolazi iz osjećaja da nisam dovoljno dobra, već iz želje da ono što mi je dano njegujem i najbolje od sebe darujem drugima.

Nedavno ste volontirali u Ugandi, a to ste iskustvo opisali kao nešto što vam je promijenilo pogled na život. Što vas je ondje najviše pogodilo i jeste li nakon povratka počeli drukčije promatrati vlastite probleme, svakodnevne brige i stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo?

Jedno je slušati i čitati o siromaštvu, a sasvim drugo susresti ga izbliza, kroz djecu koja odjednom dobiju ime, lice i priču koju više ne možeš promatrati kao nešto što se događa negdje daleko. Susretala sam djecu koja žive na ulici, koja danima nemaju pravi obrok i koja su zbog gladi prisiljena jesti čak i štakore. Ne želim pritom romantizirati njihovu stvarnost – u takvim uvjetima nema ničega lijepog niti bi ijedno dijete trebalo tako živjeti. Ali ono što me duboko dotaknulo bila je njihova zahvalnost i radost koja, unatoč svemu, nije nestala.

Mislim da sam upravo ondje ponovno osvijestila koliko često svoju sreću tražimo u svemu onome što još trebamo postići, imati ili osvojiti, dok ono najvažnije ostavljamo negdje za kraj. Kod mnogih ljudi koje sam tamo upoznala vidjela sam nešto sasvim suprotno – vjeru kao stvarni oslonac i izvor nade i radosti, čak i onda kada im život nije davao mnogo razloga za nju. I to me natjeralo da se zapitam koliko često mi, u pokušaju da osvojimo cijeli svijet i konačno budemo ispunjeni, zanemarimo upravo ono što nas može ispuniti najdublje.

U njihovoj jednostavnosti, otvorenosti i zahvalnosti vidjela sam jedno sasvim drugo bogatstvo. Došla sam misleći da ću ja njima nešto dati, a vratila se s osjećajem da su oni meni pokazali jedan dio svijeta koji sam trebala upoznati.

Nakon povratka nisam željela da se sve svede samo na to da sada više cijenim ono što imam. Naravno da drukčije gledam na mnoge svoje brige, ali u meni se prije svega još više probudila želja da učinim nešto konkretno. Ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti nečiji svijet. Ako jednom djetetu omogućimo školovanje, obrok ili sigurnije odrastanje, za njega to može značiti potpuno drugačiju budućnost.

Jedan trenutak posebno nosim sa sobom. Nakon što mi je jedno dijete ispričalo jednu od najtežih životnih priča koje sam ondje čula, pitala sam ga što želi da mu nacrtam ili napišem na mali papirić. Očekivala sam možda autić, leptira ili nešto slično. A ono mi je reklo da napišem: “Faith is power.“ Nakon svega što je to dijete prošlo, upravo je to bila njegova poruka. Mislim da mi je taj trenutak rekao više nego što bih ja mogla objasniti riječima.

Takvi susreti jednostavno ne mogu ostaviti čovjeka istim. Zato danas želim iskoristiti svoj glas i prilike koje imam kako bih osvijestila koliko ono što je nama malo nekome drugome može značiti jako puno. Primjerice, sa samo 7,50 eura jednom se djetetu tijekom sušnog razdoblja može osigurati jedan obrok dnevno tijekom cijelog mjeseca. Nama je to možda iznos koji gotovo nećemo ni osjetiti, a tamo znači da jedno dijete mjesec dana ima što jesti.

Voljela bih da svatko od nas učini onoliko koliko može kako bi ta djeca dobila ono što bi trebalo pripadati svakom djetetu – hranu, obrazovanje, sigurnost, dostojanstven život i, prije svega, ljubav.

Posebno mi je bolja rečenica „ono što bi trebalo pripadati svakom djetetu“ umjesto „ono što svako dijete zaslužuje“ – nekako je manje slogan, a više ljudska i ozbiljna.

Za kraj, SHE RULES govori o ženama koje imaju hrabrosti živjeti prema vlastitim pravilima. Što za vas znači biti snažna žena? Je li snaga uvijek u borbi, samostalnosti i postignućima ili ponekad upravo u tome da priznamo kako smo ranjive, da ne možemo sve same i da nam je potrebna pomoć?

Za mene snažna žena nije nužno ona koja sve može sama, koja nikada ne posustaje i kojoj nitko nije potreban. Čini mi se da danas snagu često povezujemo sa samostalnošću, postignućima i time koliko toga možemo podnijeti, a za mene je ona puno više od toga.

Kada razmišljam o ženama iz Biblije, posebno mi je lijepo koliko su mnoge od njih istodobno bile snažne, nježne i ranjive. Njihova snaga nije bila u tome da se ničega ne boje ili da uvijek imaju sve pod kontrolom, nego u tome da su i usprkos strahu imale hrabrosti napraviti sljedeći korak. Marija mi je možda najljepši primjer: u njezinu „neka mi bude“ vidim nevjerojatnu snagu i povjerenje, iako u tom trenutku nije mogla znati ni razumjeti sve što je čeka.

Mislim da je upravo u tome i jedna od ljepota ženstvenosti. Možemo biti hrabre i nježne, odlučne i ranjive, možemo nositi puno toga, a opet priznati kada nešto ne možemo same. Jedno ne umanjuje drugo.

Možda je dio istinske snage upravo u tome da je nemamo potrebu stalno dokazivati. Da znamo tražiti pomoć, osloniti se na ljude koje volimo, biti tu jedne za druge i dopustiti drugima da budu tu za nas. Za mene snažna žena nije ona koja nikoga ne treba, nego ona koja zna tko je i u što vjeruje te ima hrabrosti živjeti u skladu s tim – čak i onda kada to znači pokazati vlastitu ranjivost.