Dok je živ, čovjek ima visinu a kad umre, ima dužinu! Ta nepobitna istina izrečena je u kultnom filmu čije ime neću spominjati jer, eto, nema smisla da ga reklamiram džabe a i svi ste ga već gledali. Dakle, od dojenčeta teškog četiri i po kile do sadašnjih 198 centimetara visine (još dišem pa nemam dužinu!) dogurao sam vrlo brzo, u samo šesnaest godina života. Moram priznati da mi nije bilo lako. Dapače.
Uvijek sam bio barem za glavu viši od svih i, dok smo bili klinci, djeca su mi se često rugala i upirala prstom u mom smjeru. Curice su me posprdno gledale i znale dovikivati: "Majmune!" Očekivano, postao sam iznimno nesiguran a imao sam i patološki strah da ne pokupim, poput Andrije Hebranga, nadimak Dugi. No barem sam na tom polju imao sreće. Zahvaljujući prezimenu, rano sam postao Medo i ostao to do današnjih dana.
Vršnjaci su me često zadirkivali, po njihovu pogledu znao sam da bi me rado pretukli, ali nisu se usuđivali čačkati mečku. Znao sam uplakan doći kući i žaliti se starcima. Napadao sam ih: "Zašto ste oboje toliki, pa kad će to prestat?" Stari me je umirivao: "Mačak", tepao mi je, "rast ćeš do prvog srednje, kao i ja, a onda ćeš stat." I bi tako.
Da preživim, lagao sam ko Münchausen. Kad smo bratić i ja bili s izviđačima na ljetovanju na Rabu, rekao sam da idem u peti razred i svi, od voditelja do slučajnih prolaznika, padali su na dupe kako sam visok za svoje godine. A zapravo išao sam u treći! Eh!
Do puberteta osjećao sam se kao patak Bubi iz crtića. Nigdje se nisam uklapao, uvijek sam smetao. Kad se birao Mister Kampa 1981. godine na spomenutom izviđačkom ljetovanju u Loparu, završio sam tek kao drugi pratitelj. Žiri je obrazložio da, jebiga, imam predugačke noge, k tome još i dlakave, pa je pobijedio neki domaći dečko, koji nije imao moj feler. Plesao sam i folklor, volio to tancanje, sjećate se onog "Sukačica pile peče, iz pileta voda teče", ali… Otjerali su me jer nisu imali moj broj nošnje, plus loše je bilo za koreografiju što sam partnericu držao za vrat umjesto, kao svi ostali, oko struka. Pa kad nisam mogao dosegnut tako nisko!
Od dvanaeste godine nadalje priča se malčice izmijenila. Odrasli su me redovito gledali s divljenjem, lovci na sportske talente vabili su me na sve strane zbog mojih predispozicija, a i curkama više nisam bio strašilo, Jeti, Gorilko, pa sam vratio psihičku ravnotežu.
Zašto vam sve to pričam? Pa, ležeći zadnjih dana s temperaturom sjetio sam se bjelosvetskog znanstvenog istraživanja po kojem viši muškarci u prosjeku bolje zarađuju od nižih. Kad sam ga pročitao prije dvije godine, pomislio sam sarkastično, aha, evo mene, samo što ne prosim.
Tim znanstvenicima poručujem: "Da, momci, ako pogode profesiju!" Da je, recimo, Stojko Vranković umjesto u košarkaše otišao u djelatnike Tiska, bio bi kruha gladan. Pa kako bi se on snalazio u trafici? Kiosk bi se srušio! Ili da je Toni Kukoč umjesto košarke izabrao hokej na travi? Pukla bi mu kičma! Nije to sam tak!
Iskreno, nije meni sve što znanstvenici kažu božanska objava. Sjetimo se samo gospodina Francisa Fukuyame, koji je 1992. godine lansirao tezu o kraju povijesti i trijumfu liberalnog kapitalizma koji nas vodi u novu Shambhalu. Teza mu je propala još prije nego je završio promoviranje knjige, a ne treba zaboraviti ni da je majstor svojedobno proglasio kako su Prvi svjetski rat i onaj drugi male anomalije u svjetskoj povijesti. Dođe čovjeku da pomisli: ti miša, gdje treba stati u red da se dobije katedra na Yaleu, MIT-u ili Harvardu? Ako on može biti ugledni znanstvenik, mogu i škovacini iz Velog mista.
Idem još malo kukati za kraj. Sredinom devedesetih ozbiljno sam prionuo na traženje posla jer sam odvalio prve dvije godine faksa. Nakon što me otkantalo tridesetak kafića, a javljao sam se samo u rupe koje su izričito naglasile da ne traže iskustvo, naletjeh u Plavom oglasniku na pravu stvar: "Videoteka traži djelatnika". Nazvao sam s prve telefonske govornice. Frajer se javi: "Ok, stari, prvi si se javio, ajmo!" Počeo me ispitivati. Smeta li mi što je videoteka u Velikoj Gorici? Ne, ispalim iste sekunde. Smeta li mi što se radi nedjeljom do ponoći? Ne. Plaća je tisuću kuna, jel OK? Naravno, pristajem na sve. E sad, nastavlja on, smeta li ti što je to pornovideoteka? Nastao je tajac, dok sam pregrupirao svoje misli. "Pa, neee! Ne smeta mi!" A koliko poznajem industriju, zanima ga dalje. Pa, zamuckujem, znam za Jennu, Ariju Giovanni, Asiju Carerru… Dosta, prekida me on, primljen sam. Jupi.
Još samo traži da se opišem, kako bi me znao dočekati u kvartu. "Imam klempave uši, crn sam, imam kozju bradicu… i imam dva metra." Lik se stane nekontrolirano cerekati. Smijehu nema kraja. Gomila upitnika roji se nad mojom glavom. "Jel' neki problem?" pitam ja zbunjeno. "Jest", procijedi on, "videoteka se nalazi u potkrovlju moje kuće. Samo, u jednom je dijelu potkrovlje 180 centimetara, tako da ti u nju ne bi ni stao. Jebiga, sretno!"
Pogledao sam prema nebu. Pa dokle? Tko je uopće izmislio moj život?
Brzo me prošla tuga, nije bitno, ali znam samo jedno: da ga jebeš, ono istraživanje definitivno se nije odnosilo na mene!
Uvijek sam bio barem za glavu viši od svih i, dok smo bili klinci, djeca su mi se često rugala i upirala prstom u mom smjeru. Curice su me posprdno gledale i znale dovikivati: "Majmune!" Očekivano, postao sam iznimno nesiguran a imao sam i patološki strah da ne pokupim, poput Andrije Hebranga, nadimak Dugi. No barem sam na tom polju imao sreće. Zahvaljujući prezimenu, rano sam postao Medo i ostao to do današnjih dana.
Vršnjaci su me često zadirkivali, po njihovu pogledu znao sam da bi me rado pretukli, ali nisu se usuđivali čačkati mečku. Znao sam uplakan doći kući i žaliti se starcima. Napadao sam ih: "Zašto ste oboje toliki, pa kad će to prestat?" Stari me je umirivao: "Mačak", tepao mi je, "rast ćeš do prvog srednje, kao i ja, a onda ćeš stat." I bi tako.
Da preživim, lagao sam ko Münchausen. Kad smo bratić i ja bili s izviđačima na ljetovanju na Rabu, rekao sam da idem u peti razred i svi, od voditelja do slučajnih prolaznika, padali su na dupe kako sam visok za svoje godine. A zapravo išao sam u treći! Eh!
Do puberteta osjećao sam se kao patak Bubi iz crtića. Nigdje se nisam uklapao, uvijek sam smetao. Kad se birao Mister Kampa 1981. godine na spomenutom izviđačkom ljetovanju u Loparu, završio sam tek kao drugi pratitelj. Žiri je obrazložio da, jebiga, imam predugačke noge, k tome još i dlakave, pa je pobijedio neki domaći dečko, koji nije imao moj feler. Plesao sam i folklor, volio to tancanje, sjećate se onog "Sukačica pile peče, iz pileta voda teče", ali… Otjerali su me jer nisu imali moj broj nošnje, plus loše je bilo za koreografiju što sam partnericu držao za vrat umjesto, kao svi ostali, oko struka. Pa kad nisam mogao dosegnut tako nisko!
Od dvanaeste godine nadalje priča se malčice izmijenila. Odrasli su me redovito gledali s divljenjem, lovci na sportske talente vabili su me na sve strane zbog mojih predispozicija, a i curkama više nisam bio strašilo, Jeti, Gorilko, pa sam vratio psihičku ravnotežu.
Zašto vam sve to pričam? Pa, ležeći zadnjih dana s temperaturom sjetio sam se bjelosvetskog znanstvenog istraživanja po kojem viši muškarci u prosjeku bolje zarađuju od nižih. Kad sam ga pročitao prije dvije godine, pomislio sam sarkastično, aha, evo mene, samo što ne prosim.
Tim znanstvenicima poručujem: "Da, momci, ako pogode profesiju!" Da je, recimo, Stojko Vranković umjesto u košarkaše otišao u djelatnike Tiska, bio bi kruha gladan. Pa kako bi se on snalazio u trafici? Kiosk bi se srušio! Ili da je Toni Kukoč umjesto košarke izabrao hokej na travi? Pukla bi mu kičma! Nije to sam tak!
Iskreno, nije meni sve što znanstvenici kažu božanska objava. Sjetimo se samo gospodina Francisa Fukuyame, koji je 1992. godine lansirao tezu o kraju povijesti i trijumfu liberalnog kapitalizma koji nas vodi u novu Shambhalu. Teza mu je propala još prije nego je završio promoviranje knjige, a ne treba zaboraviti ni da je majstor svojedobno proglasio kako su Prvi svjetski rat i onaj drugi male anomalije u svjetskoj povijesti. Dođe čovjeku da pomisli: ti miša, gdje treba stati u red da se dobije katedra na Yaleu, MIT-u ili Harvardu? Ako on može biti ugledni znanstvenik, mogu i škovacini iz Velog mista.
Idem još malo kukati za kraj. Sredinom devedesetih ozbiljno sam prionuo na traženje posla jer sam odvalio prve dvije godine faksa. Nakon što me otkantalo tridesetak kafića, a javljao sam se samo u rupe koje su izričito naglasile da ne traže iskustvo, naletjeh u Plavom oglasniku na pravu stvar: "Videoteka traži djelatnika". Nazvao sam s prve telefonske govornice. Frajer se javi: "Ok, stari, prvi si se javio, ajmo!" Počeo me ispitivati. Smeta li mi što je videoteka u Velikoj Gorici? Ne, ispalim iste sekunde. Smeta li mi što se radi nedjeljom do ponoći? Ne. Plaća je tisuću kuna, jel OK? Naravno, pristajem na sve. E sad, nastavlja on, smeta li ti što je to pornovideoteka? Nastao je tajac, dok sam pregrupirao svoje misli. "Pa, neee! Ne smeta mi!" A koliko poznajem industriju, zanima ga dalje. Pa, zamuckujem, znam za Jennu, Ariju Giovanni, Asiju Carerru… Dosta, prekida me on, primljen sam. Jupi.
Još samo traži da se opišem, kako bi me znao dočekati u kvartu. "Imam klempave uši, crn sam, imam kozju bradicu… i imam dva metra." Lik se stane nekontrolirano cerekati. Smijehu nema kraja. Gomila upitnika roji se nad mojom glavom. "Jel' neki problem?" pitam ja zbunjeno. "Jest", procijedi on, "videoteka se nalazi u potkrovlju moje kuće. Samo, u jednom je dijelu potkrovlje 180 centimetara, tako da ti u nju ne bi ni stao. Jebiga, sretno!"
Pogledao sam prema nebu. Pa dokle? Tko je uopće izmislio moj život?
Brzo me prošla tuga, nije bitno, ali znam samo jedno: da ga jebeš, ono istraživanje definitivno se nije odnosilo na mene!
You must be logged in to post a comment Login