Volite svoje tijelo, a još više osjećaj biti u njemu

I tako već godinama, uvijek u ovo vrijeme ljetnih godišnjih odmora slušam rasprave ili čitam o tome kako mnogi odbacuju svaku poveznicu s tijelom i kritiziraju svaku fotku na društvenim mrežama koja pokazuje lijepo tijelo, ističući samo one mentalne čovjekove kvalitete. Ili oni drugi, previse izgubljeni u ostvarivanju cilja kako do njegovog savršenstva, drugim riječima, oni previse zaljubljeni u njega. Rezultat su tada isključivo samo one “tjelesne” fotke na društvenim mrežama koje pokazuju baš svaki mišić koji uspijemo izolirati u teretani ili slika novog badića i to u nekoliko različitih poza.

Ne sjećam se da sam ikada pročitala kolumnu ili pak odlomak nekog pametnog teksta u kojem se netko našao negdje u sredini, dao objašnjenje zašto mrzimo, ne dajemo mu na važnosti, što je najčešće, ili pak previše volimo to svoje tijelo. Možda je zapravo ovo idealna prilika da ja napišem koju rečenicu te kao sportašica ili kao profesorica kineziologije progovorim o problemima s kojima se danas susreće velika većina žena i muškaraca.

Krećem od činjenice da VOLIM svoje tijelo, a još više volim osjećaj BITI U NJEMU. No, taj osjećaj nisam oduvijek imala, niti sam se s njime rodila. Kao sportašica imala sam oblikovano tijelo prema tipu sporta kojim sam se bavila i na sreću, nikada nisam imala problema s viškom kilograma, no nisam ni u svakom periodu svog života uvijek bila zadovoljna kako ono izgleda.
S obzirom na to da mi je izgled oduvijek bio manje bitan, ali nikako ne i nebitan, na putovanje života krenula sam kada sam pomakla granice kineziologiji i započela istraživati kako se i zašto osjećamo u vlastitom tijelu, kojeg u konačnici niti ne poznajemo.

Poznajemo samo taj odraz u ogledalu u kojem se vidimo čitavog života, s više ili manje kilograma, s manjim ili većim grudima, stražnjicom ili nedostacima koje najčešće samo zrcalimo. I baš zbog težnje da ta nesavršenstva uklonimo, različitim dijetama ili plastičnim operacijama, zaboravljamo na fokus da tijelo prije svega prihvatimo i zavolimo kakvo god ono jest, s apsolutno svim vrlinama i nedostacima.

Dragi moji, to je prva stepenica od kuda krećemo. Duge tanke noge i one deblje te ukrašene “narančinom korom” imaju isti osjećaj kada ne zrcalimo njihov odraz u ogledalu. Samo to nažalost ne znamo jer je netko nekad rekao da su one ružne ako nisu “idealnih” proporcija, baš kao i naše grudi, bokovi ili crte lica.
Jeste li ikad zamišljale da nemate priliku vidjeti to svoje tijelo već ga samo osjetiti? Hodajući, plešući, živeći u njemu, ne razmišljajući o izgledu koji skreće fokus s onog najvažnijeg, a to je osjećaj! Osjećaj bi bio isti, da nekad nije bilo ogledala ili nekoga tko je nametao stereotipe kako što treba izgledati da bi bilo “ok”.

U svom poslu nebrojeno puta sam se susrela s prekrasnim djevojkama i ženama koje su zahvaljujući majci prirodi i genima, uspjele zadovoljiti stereotipe koje su neki drugi nametnuli, ali osjećaja zadovoljstva u tom tijelu i dalje nije bilo. Bilo je i onih koje su pak uklonile nedostatke plastičnim operacijama i trendovima koje tržište nudi, no osjećaj nezadovoljstva ili nelagode i srama ta ista operacija nije uklonila. Osjećaj nezadovoljstva i traganje za onim “savršenim” i dalje je ostao. Taj osjećaj stvoren je i ostao je u našim glavama, bez da smo ikad upoznali onaj pravi, osjećaj biti u tijelu.

DSC_0066_2
Spomenut ću i bezvremenske borbe s viškom kilograma koji se nakon brojih pokušaja i dijeta ponovo vraćaju.
Što nam to sve govori?

Vraća nas na onu prvu stepenicu rada na sebi, a to jest prihvaćanje vlastitog tijela i kretanje na put kojim upoznajemo osjećaj biti u svome tijelu. Kada ga upoznamo, uistinu osjetimo i zavolimo tada ono može apsolutno sve. Tada i onaj mali višak kilograma postaje nebitan, ali pomalo nesavršene noge na kojima sasvim dobro hodam ili plešem, postaju ok.

Dokazano je da emocije i tijelo idu u paketu, pa eto krenimo od tuda. Još u djetinjstvu su vam govorili da ste šlampavi i nespretni da nemate koordinacije, da niste za sport pa su vas u to i uvjerili i tako nastavljate živjeti čitav život. U takvom tijelu je veliki strah i nepovjerenje pa ono doista i ne može ništa. Zamislite što je tek sa sramom kojeg je progutala velika većina žena na našem podneblju zbog kulture u kojoj živimo, jer se tijela treba sramiti i jer je svaka lijepa emocija u tijelu povezana s našom seksualnošću bila nužno loša. Što onda očekivati od tijela koje živi s takvim uvjerenjima? Ono postaje nebitno, mrzimo ga ili ostaje težnja da bude savršeno.

Vratimo se na početak kolumne i evo nam razloga zbog čega imamo one koji apsolutno isključuju svoje tijelo i bježe u mental jer se samo tu osjećaju sigurno, a vlastito tijelo mrze ili im postaje potpuno nebitno i s druge strane one koji su ostali zarobljeni u toj težnji savršenog i idealnog tijela u odrazu ogledala, iako to ono ni najmanje nije.

Briga o vlastitom tijelu jedna je od najvažnijih tema jer nemojmo zaboraviti da naše tijelo nije instrument već jedino mjesto u kojem moramo živjeti!
Da ne bismo brinuli samo o njegovom izgledu, prebacimo fokus na osjećaj apsolutne sreće biti u njemu, osjećati se zdravo, sigurno, samopouzdano i sretno, a u konačnici će i njegov izgled dati rezultate. Stoga pripadajuće slike u mojoj kolumni pokazuju koliko je sreće i osjećaja ljepote biti u mom tijelu.

I za kraj, kao neko tko je doista svjestan svog tijela i njemu pripadajućih emocija, zaključit ću da je itekako važno kako se osjećam u svom tijelu, a tako ću učiti sve druge oko sebe bez obzira na nedostatke koje svi imamo.
Poruka vlastitom djetetu koje se pogleda u ogledalo neće uskratiti rečenicu, lijepa si jer to svatko želi čuti, no zasigurno ću nadodati i koliko je još važnije biti sretna i ispunjena u tom tijelu kojeg vidiš u ogledalu.

  • Autor: Ana Kuhanec Brašnović, magistrica kineziologije, vlasnica Ana’s Sensual fitnessa i osnivačica Am metode za trudnice

www.ana-sensual.hr