Kad sam saznala da Balašević dolazi u Zagreb, znala sam da moram biti na tom koncertu. Uzbuđenje i emocije jačale su iz dana u dan i napokon je stigao i taj 26. prosinca kada sam u zagrebačkoj Areni ugledala „kralja“ – najdražeg Đorđa Balaševića. Ali, njega nisam čekala samo ja, priželjkivala ga je cijela Hrvatska.
„Znam da ste došli iz različitih gradova i mjesta, ali idemo se nešto dogovoriti: Svi smo mi večeras Zagreb“ – dogovorio se Đole s publikom na početku koncerta. Ovo nije bio samo još jedan koncert Balaševića. Nikad to ni nije samo koncert. Svaki je koncert jedinstven događaj iz jednostavnog razloga, jer je Đole jedinstven. Uvijek iznenadi, izvuče as iz rukava i onda kada misliš da znaš kako će ti biti na koncertu, što te očekuje, shvatiš da zapravo ne znaš ništa jer ne možeš predvidjeti tu divnu atmosferu. Prepuna dvorana. Emocije. Naglašene emocije. Radost, tuga, nostalgija, ponos, nada. Izmiješano, ali sve s pravom mjerom. Baš taman. Tekstovi pjesama koje znaš napamet, ali ipak svaki put čuješ nešto što do tada nisi čuo ili razumio na taj način. Balašević nije ni pjevač ni zabavljač, on nije izvođač nego Umjetnik. Riječi pjesama zbog kojih se naježiš svaki put. Kako je i sam Đole rekao, s ovog zagrebačkog koncerta, kao i svakog ranijeg, ponijet ćemo uspomene. Uspomene na divnu atmosferu, domaći ugođaj kojeg samo on uz svoje Ujedinjene mangupe Vojvodine može donijeti, … tamburaši, saksofon, harmonika…
Zamislite, Đole nam je pjevao više od 3 i pol sata bez pauze. Sve zajedno odveo nas je na neko posebno mjesto. Promišljanje o životu, o prošlim vremenima, o budućim, to je ono što se ne može doživjeti ni na jednom drugom koncertu…Zato mi svi volimo Balaševića….Daje nam mogućnost da putujemo tamo gdje želimo i da se osjećamo onako kako nam najviše odgovara.
Volim Balaševića jer se osjećam kao da ga poznajem, ili možda samo kao da on poznaje mene(nas)?… Jer zna izreći toliko toga za što mi ne možemo pronaći prave riječi. Ma koliko god se trudili. Da, baš to je to, i zato, vidimo se opet, ako ne prije, onda kako nam je sam Đole obećao, na isti datum sljedeće godine…
Autor: Ina Dermišek
Fotograf: Marino Zeljković
