Matina Tenžera: U Hrvatskoj cijene „ručni rad“ i utrošeno vrijeme

Kako opisati oduševljenje nakon spoznaje da je simpatična, vesela kolegica novinarka Matina Tenžera zapravo vlasnica čarobnog brenda Glinomat.

Ove male skulpturice, od kojih uvijek jedna može biti i vaša, bacit će vas naprosto u trans.

Možeš li nam reći, u par rečenica, čime se ti to sve baviš? Činiš se svestranom ženom!

Biti svestran je mač s dvije oštrice. Dok je s jedne strane uzbudljivo iskušavati sreću na nespojivim područjima i biti „Katica za sve“, s druge strane je teško pomiriti razlike među poslovima. U svakom slučaju priznajem da je izazovno živjeti i raditi na takav način.

Trenutačno mi je u primarnom fokusu Divan.fyi, servis za praćenje društvenih događanja (zasada samo) u Zagrebu. Kroz web stranicu i mobilnu aplikaciju na dnevnoj bazi korisnicima nudimo informacije o relevantnim događanjima diljem grada kroz devet kategorija. Uz to se na Divanu može pronaći šalabahter mjesta koja nude zanimljivu klopu, također razvrstano po rubrikama – burgeri, pizze, vege, domaća kuhinja, orijentalno… izbor je vaš!

Osim toga sad već gotovo godinu dana honorarno radim kao novinarka na nekoliko emisija na HRT-u.

I naposljetku ono najslađe – kipići. Sedam godina traje ova veza između Glinomata i mene, a draž je u tome što je riječ o hobiju koji ne bih još htjela pretvoriti u biznis premda se to pitanje svako toliko nameće.

Povremeno i pišem, što za pokoje medije, a što za vlastiti blog koji je čisto sredstvo puštanja mozga na pašu bez ikakvog plana i programa. Voljela bih doduše sklopiti i kakav krasan spisateljski posao pa da prestanem pisati samo iz gušta.

Kako si počela i zašto izrađivati Gliniće? Jesi kojega izradila kćeri?

Glinići su se kao ideja stvorili jednako slučajno kao što je i Newtonu jabuka pala s grane. Moja je jabuka bila tadašnja kolegica s posla koja me ničim izazvana zamolila – oh pardon, naredila – da joj izradim nešto kreativno. Kako mi poklanjanje vlastoručnih poklona nije strano, prihvatila sam i taj izazov te se prvotno namjerila na njezin portret. Eh sada… portreta ima na svakom koraku, a što može biti bolje kao poklon zaljubljeniku u vlastiti lik i djelo ako ne nešto opipljivo? I tako je nastao prvi kip. Potom su društvene mreže učinile svoje. Što reći, dobro me pogodila ta jabuka!

Kćeri još uvijek nisam izradila kip jer je ipak premalena. Grozim se izrađivanja djece jer su delikatna bića. Imaju nježne crte lica i još uvijek nisu poprimili facijalne prepoznatljivosti. Nema mi dražega nego raditi krupne noseve, izbočene brade ili rošava lica posuta madežima, rupicama, pjegicama. A kako svaki Glinić u licu izgleda grubo i groteskno u usporedbi sa stvarnošću, iznimno mi je teško kvalitetno izraditi kip djeteta. Mislim da je bolje da se karikature djece zadrže na papiru do neke prihvatljive dobi.

Koliko ti vremena treba i što sve koristiš?

Cjelokupan proces izrade kipa traje tjedan dana jer ubrajam i sušenje koje može potrajati dva do tri dana. Ono što mi je potrebno za samu izradu jesu nož, čačkalica i moje ruke. No, da to finije izgleda, koristim i standardni alat za kiparenje koji često dobro dođe. Iako se atraktivan kip uistinu može napraviti samo s nožem i čačkalicom. Uz to je važno prilikom izrade redovito vlažiti kip kako se ne bi stvarale pukotine. I to je sve!

Imaš li neke zanimljive suradnje i s kim bi htjela surađivati?

Došli ste u pravi trenutak jer mi se upravo dogodila super prilika! Nije riječ o suradnji, ali nečemu novomu jest. Glinići će prvi put krasiti jednu od zagrebačkih suvenirnica što me veseli. A dalje ćemo vidjeti. Osim toga je svojevremeno u pregovorima bila i suradnja po pitanju dokumentarnog serijala gdje bi Glinići bili animirani i pokretni te korišteni kao sporedni likovi u priči, no do realizacije nikada nije došlo. Da vam pravo kažem, od tog me izazova malo bio i strah jer je riječ o zahtjevnoj metodici rada i novim zahtjevima. Dojma sam da bi sve to gurnulo Glinomat na jednu višu, ozbiljniju razinu. Ipak, bilo bi mi drago na nekom projektu surađivati s kiparima ili animatorima kako bih iz prve ruke upila njihova bogata znanja, ali i dobila stručnu kritiku. Pa da vidimo kako bi Glinići to podnijeli!

Je li to „ozbiljan“ posao i želiš li da on to postane?

Mislim da Glinomat još uvijek pleše na tankoj niti između ozbiljnog i neozbiljnog. Baš kao što se Britney Spears u pjesmi ne može odlučiti je li djevojka ili žena. Ali žena će svakako jednom postati pa tako Glinomatu predstoje još neki veći projekti prije nego li ga počnem nazivati ozbiljnim. Želja mi je i namjera organizirati prvu izložbu, a potom i dječju radionicu da ohrabrim male ruke da krenu u istu glinenu avanturu. Kad se to dvoje realizira, tek onda postaje opasno!

Misliš li da ljudi znaju cijeniti „ručni rad“ i utrošeno vrijeme?

Rekla bih da više ne znaju no što znaju. Možda zato sve više umjetnika koje pratim rade tutoriale u kojima „fanovima“ pojašnjavaju cjelokupni proces izrade. U razgovoru i kroz iskustva prijatelja odnosno poznanika koji zarađuju od ručno izrađenih stvari doznala sam da nemalo puta ljudi ostanu zatečeni iznosima koje traže za svoje proizvode.

Naprosto očekuju dobiti nešto unikatno i personalizirano za nekoliko desetaka kuna u moru svega što se od masovne proizvodnje nudi na tržištu. Eh sada… sabrana mišljenja ljudi s kojima pretresam upravo ove teme jesu da treba doći do željene klijentele.

U bogatstvu ponude i potražnje svaki proizvod pronađe svojeg kupca. Tako ima ljudi koji cijene i traže ručne izrađevine, a za njih su spremni i platiti. Dok s druge strane ima ljudi s ograničenim budžetima koji će se zadovoljiti dućanskom ponudom na koju nalete u datom trenutku. Niti jedne nije za osuditi. Što bi radili jedni da nema drugih? I obrnuto. Nije bez razloga vidljiv porast ručnih izrađevina unatrag nekoliko godina. Mislim da to govori dovoljno koliko se u Hrvatskoj cijene „ručni rad“ i utrošeno vrijeme.