Drama Queen: Dežurni hejter

Točno je 5 godina kako sam na sebe preuzela ulogu profesionalne hejterice, kritičarke, satiričarke, pričalice i male bez morala. Sretan mi taj peti rođendan. Sretan da sretniji ne može biti.

Je li se što promijenilo? Nije. Piskaram. Pokušavam nešto kao biti pametna i pametnija. Otvoriti tu i tamo neobavezno nekome oči. Muka mi je i od slušanja lobiranja za divne ljude, proizvode, usluge, destinacije… Muka mi je od priče da pišem za neki mali portal neke posve nevažne grupe čitateljica, a ima vas… Ružno zvuči kad nekome nisi važan, zar ne!? Ali, kad im treba link, onda smo, eto, najednom bitni. Znate, ne dam da vas gaze. Meni ste bitne. Meni, posebno ako čitate ove baljezgarije. No, pustite mene…Najobičniji sam hejter!

Znam da ljudima i dalje možeš prodati muda pod bubrege, dati im kruha i igara i izjaviti nešto poput onoga „neka jedu kolače“. Možeš se busati u prava, ženska prsa, trabunjati o ženskim pravima, pokretima, pomoćima, zagrljajima… Blah…

Šuplja priča, sestro. Šuplja, posebno dok komentiramo meč dvije djevojčice i skakanje majmuna po divnim BMWejima.

Zašto to radiš?

Znate, naše mecene nisu toliko mutave, koliko nam se ponekad čini. Oni zapravo vrlo dobro znaju što rade, jer ako od 10 poteza promašiš 9, što je apsolutno statistički nemoguće, praviš me glupim. A, mi? Mi smo i dalje ovčice i, molim vas, ne vrijeđajte se na to.

Ako išta imamo to su voda, šuma i ta jadna plodna zemlja. E, pa sad dragi moji, dok vrištite kako se nećete trovati vijestima, otrovat će vas (ponovo) genetski modificiranom hranom.

Dok RTL lijepo priča bajke o tome tko bi nam mogao biti novi predsjednik/predsjednica, kao da je to neka važna uloga, a ne manekenska, ispod radara prođe, onako tiho i mutavo, kako većina hrvatskih zastupnika, hladno i bez emocija, odbija prijedlog zabrane ulaska GMO hrane na naše tržište. I sve to s neskrivenom dosadom, dok prčkaju po mobitelima, pričaju ili zuje okolo, čekajući da lik konačno svrši s tim svojim monologom. Poput kakve iskusne kurve. Hladno i bez emocije, bez lijevih ili desnih, dok ja plačem i čekam ljeto da teti ukradem iz vrta pravu, slatku, mirisnu, domaću mrkvu. Ma, mislim, kome mi lažemo.

Tko zna što sve jedemo kopajući po sniženjima trgovačkih lanaca!? Tko zna što sve gutamo!?

I ne ljutite se na ovaj komentar za manekensku ulogu. Pa, svjesni ste valjda da ta titula nema baš nekog utjecaja na ono što oni u klupama melju!?

Što mi se ono još dogodilo?

Da. Znam. Sram me reći. Moja preosjetljivost na gluten došla je do tih razmjera da mi se pristojna gospođa ustala u tramvaju misleći da sam trudna. K’o tuka sam sjela i oborila pogled, dok su za kojih pola sata svi na sastanku slušali rad mojih crijeva. Eto. To vam je moja, hrvatska stvarnost. Nema jeftinog kruha, nema tjestenine, nema više pekare, nema ništa… Nema obroka na brzaka…

Uništila sam se. Do kraja.

Stvarnost je teška, a promjena skupa.

Sretan mi peti!