Gdje su nestale priče za laku noć?

Od prvog dana kad su moji sinovi počeli dijeliti sobu, njihova večernja rutina nije se posebice mijenjala. Kupanje, odijevanje u pidžame, pranje zubiju, čitanje priče za laku noć, maženje… I svake večeri kad bih napuštala sobu, Eli bi mi govorio: “Ne zaboravi se vratiti da se još malo mazimo i da nam doneseš vodu!” Dok bi to izgovarao, ja bih već silazila niz stepenice i kroz glavu bi mi prolazili svi poslovi koje još trebam obaviti prije no što i ja odem na počinak. “Ok!”, odgovarala bih iako bih znala da su šanse da se vratim gore gotovo nikakve. Dan je dug taman toliko da se uspijem umoriti, a s druge strane kratak jer ne stignem obaviti sve što bih treblo. Posao, večera, rublje, suđe, priprema doručka za ujutro… sve bi me to čekalo iako sam već na rubu snaga.

Ponekad ne bi stigli ni dozvati me ponovo, već bi samo zbog umora potonuli u san. Ali, ponekad, poslije par minuta čekanja da se mama ponovo vrati, dozivanje bi ponovno započelo. Iako u početku tiho, postajalo bi sve glasnije i češće: “Mama, mamaaa, maaamaaaa, maaaaaaaaaaaaaamaaaaaaaa!” Već dovoljno umorna i nervozna, stala bih pored stepenica i ljutito viknula: “Molim??!!”. “Možeš li mi donijeti vodu?”. “Dolazim za par minuta”, odvraćala sam. Završavajući započeti posao, punila bih dvije čaše vodom i nevoljko ih nosila gore, iznervirana što su me prekinuli u poslu. Brzo bi im dala čaše s vodom, poljubila ih pa izjurila iz sobe govoreći sebi da je mojoj djeci sad potreban san. Ja samo radim ono što je najbolje za njih, mislila sam.

Već dvije godine, ovaj scenarij ponavlja se gotovo svake večeri, no ono što je još čudnije, ja uopće nisam primijetila kada se zapravo sve promijenilo.

Jednog popodneva igrala sam se sa starijim sinom i prisluškivala o čemu moj suprug razgovara s mlađim djetetom. Nisam dobro mogla razaznati što točno govore, ali jesam da su riječi ‘mama’ i ‘gunđanje’ sigurno bile izgovorene. Bacila sam se preko kreveta i počela ih zezati: “Ma, za koga ti to kažeš da je gunđalo?”

Nedugo zatim, djeca su otišla u sobu po igračke, a ja sam sjela pored supruga. “Jesi li čula što je Eli rekao?”, upitao me. “Mama uvijek gunđa kad je pred spavanje pozovem da se vrati u našu sobu, da se još malo mazimo. Zato sam ju prestao to tražiti.”

Kao da je najveća stijena načinjena od kajanja i krivice tog trenutka pala na moja leđa. I nikako ju nisam mogla pomaknuti. Ustala sam, krenula uz stepenice i otišla u njihovu sobu. Eli je ležao na krevetu i drijemao. Kad sam legla pored njega, okrenuo se, a ja sam mu šapnula: “Nema ničeg na svijetu što više volim od maženja s tobom.” Nešto je promrmljao, obavio ruke oko mog vrata i prislonio svoje lice na moje, onako kako to uvijek radi. I sve je bilo oprošteno. Ali, dok sam ležala pored njega, istinska težina njegovih riječi pala je još jednom na moja ramena. “Zato sam te to prestao tražiti.”

Nikad nisam previše pažnje pridavala tomu kako moja djeca doživljavaju naš večernji ritual, uvijek pretpostavljajući da moje riječi neće imati neke naročite posljedice. Ali, moja djeca su osjetila tu moju žurbu i potrebu da budem na drugom mjestu, umijesto pored njih. I u nekom trenutku odlučili da više nije vrijedno truda pitati, kad svaki put budu odbijeni.

nakon poroda

A onda sam u trenutku shvatila i zapitala se: “Tko zna od čega je sve odustao bježeći od mojih nervoznih odbijanja?!

”Mama, hoćeš li mi čitati priču za laku noć?”
“Mama, hoćeš li se sa mnom igrati?”
“Mama, hoćeš da ti ispričam kako je danas bilo u vrtiću!”
“Mama, gledaj što sam naučio!”
“Mama, što misliš o onoj djevojčici?”
“Mama, možemo li o nečemu razgovarati?”

A što je (nerijetko) bio moj odgovor? Kakav je bio moj stav?

“Evo, za minutu.” A to poslije bude pet, deset, 20 minuta, pola sata…
“Nemam sad vremena,” odgovarala sam, a da nisam ni čula pitanje.
“To ćemo kasnije.” A kula prekršenih obećanja rasla je iz dana u dan.

Moji izgovori su možda u redu pa ponekad i neophodni. Znam ja da djeca moraju naučiti biti strpljiva i da moraju razumjeti da ne mogu biti prioritet u svakom trenutku. Ali, moje reči, u kombinaciji s mojim stavom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, godina za godinom… Jednog dana će me možda željeti pitati nešto zaista važno, nešto životno, puno važnije od čaše vode i malo maženja, ali će odustati jer “mama sad vjerovatno nema vremena”.

U posljednje vrijeme grlimo se dugo i svake večeri, a kad kažem “za minutu”, to zaista bude za minutu. Moj sin je odustao od mene, ali ja sam to na vrijeme shvatila i uspjela popraviti. Ne želim misliti kako bi sve bilo drugačije – naš odnos i njegov život da sam ja ovu lekciju naučila nekoliko godina kasnije.

Mazite svoju djecu, pa makar pod bio prljav, suđe nepospremljeno, igračke razbacane…  Pročitajte i sve priče za laku noć…Jednog dana, oni se neće sjećati punih sudopera, već beskrajnih maženja koja će ih uvijek grijati kad im je teško.

Tekst preuzet sa stranice Huffington Post Sretna.hr