Martha Batalha: Nevidljivi život Eurídice Gusmão

Nevidljivi život Eurídice Gusmăo debitantski je roman brazilske autorice Marte Batalhe iz 2016. godine koji je ostvario veliki međunarodni uspjeh kod publike i kritike (prava na prijevod do sada su prodana u jedanaest zemalja), a prema romanu je snimljen i film, premijerno prikazan 2019. na filmskom festivalu u Cannesu 2019. Invisible Life, u režiji Karima Aïnouza, na tom je festivalu osvojio nagradu službenog natjecateljskog programa Un Certain Regard kao prvi brazilski film u povijesti kojem je to uspjelo.

Ovo je uzbudljiva priča o Eurídice i Guidi, dvjema odvažnim i upornim sestrama koje će, u pokušaju da se izbore za emancipaciju u patrijarhalnom brazilskom društvu 1940-ih godina, vrlo brzo shvatiti da su sreća i ispunjenje za kojima žude skriveni na mjestima o kojima dotad nisu ni sanjale. U romanu se pripovijeda o njihovom životu u vrijeme kad su se žene u Brazilu tek trebale izboriti za svoja prava. Potisnute u oblast doma i kućanskih poslova, žene su bile „nevidljive“, kako u brazilskoj književnosti tako i u društvu. Marta Batalha pokušava ispraviti tu nepravdu stvarajući galeriju dojmljivih ženskih likova, ali i ispisujući fascinantnu kroniku brazilskog društva tih godina i mačizma koji je u njemu vladao.

Martha Batalha godinama je radila kao novinarka i urednica u izdavačkoj kući u svom rodnom Brazilu. Godine 2008. preselila se u New York, gdje se nastavlja baviti izdavaštvom. Roman prvijenac Nevidljivi život Eurídice Gusmăo, koji govori o ženskoj emancipaciji u Brazilu 1940-ih, objavljen joj je 2016. godine te je odmah zapažen i hvaljen od kritike i publike diljem svijeta. Književna kritika uspoređuje je s Isabel Allende i Elenom Ferrante, a čitatelji imaju priliku uživati u humoru, ironiji i senzualnosti u tradiciji velikog Jorgea Amada.

Iz romana

(…) Ali ono najvjernije stvarnosti u ovoj knjizi odnosi se na život dviju protagonistica, Eurídice i Guide. Još i danas može ih se vidjeti uokolo. To su žene koje na božićnim zabavama većinu vremena provedu sjedeći, s ubrusom u rukama. Prve dolaze i prve odlaze. Komentiraju jesu li okruglice od bakalara dobro začinjene, pada li toga dana kiša ili je vruće i je li dobro vino – ali nikad ga ne popiju previše. Raspituju se je li vam muž dobro, ima li pranećaka već momka ili je li pranećak već na putu. Nekima treba pomoći da ustanu s kauča i sjednu za stol. Mnoge su već izgubile tek i ravnodušno promatraju kriške purice. Druge živnu kad dođe desert jer ne mogu odoljeti slatkom pohanom kruhu. Potom ponovno sjedaju na kauč i promatraju mlade kako otvaraju darove očima nekoga tko vidi samo prošlost. Eurídice i Guida temeljene su na životu mojih i vaših baka…

(…) Idućih tjedana stvar se smirila i Antenor je odustao od toga da vrati ženu. Znala je što će s komadićima luka, vrlo dobro prala i glačala, govorila je malo i imala lijepu stražnjicu. Osim toga, nemio događaj od prve bračne noći na neki način ga je uzvisio tako da je morao spuštati glavu svaki put kad bi se obraćao supruzi. Ondje dolje Eurídice je to prihvaćala. Nikad nije vjerovala da mnogo vrijedi. Ne vrijedi mnogo nitko tko popisivaču stanovništva kaže da pod zanimanje upiše „domaćica“.

(…) Jer, vidite, Eurídice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Eurídice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja.

(…) Taj muškarac, znala je, bio je dobar muž. Antenor nije danima izbivao iz kuće i nikad nije digao ruku na nju. Dobro je zarađivao, nije se mnogo žalio i razgovarao je s djecom. Samo nije volio da ga smetaju dok je slušao radio, čitao novine, spavao dokasna ili se odmarao poslije ručka i sve dok su mu papuče ležale usporedno s podnožjem kreveta, dok mu je kava bivala poslužena gotovo kipuća, dok u mlijeku nije bilo vrhnja, dok djeca nisu trčala po kući, dok su jastuci na kauču bili postavljeni poprijeko, dok se prozori nikad nisu zatvarali poslije četiri, dok nitko nije pravio buku prije sedam, dok radio nije bio preglasan ili pretih, sve dok nikada, ali baš nikada, nije morao jesti isto jelo dva obroka za redom i dok kupaonica nije mirisala na eukaliptus, nije previše tražio…

Darujemo jednu čitateljicu.

Pravila su jednostavna:

  • U komentare ispod objavljenoga članka, na našem webu, napišite #mivasrazumijemo
  • Pratite naše društvene mreže – Facebook i Instagram
  • Podijelite objavu, tagirajte frendice, neka nam se i one pridruže…
  • Podijelite s nama svoja iskustva, komentirajte, preporučite… Vaše nam je mišljenje važno!

Prijave primamo do 31. siječnja, točno u podne.

Možete se prijaviti samo jednom.

Darove šaljemo samo na adrese u Hrvatskoj u roku 30 dana.

Random.org bira, a dobitnici nakon objave svoje podatke s brojem telefona dostavljaju u inbox na našem Facebooku. Podatke koje ostavite koristimo isključivo u svrhu dostave paketa i neće biti dijeljeni trećim osobama.

Dobitnici će biti objavljeni u sklopu ovoga članka te dodani kao komentar na Facebook objavi.

Dobitnica Katarina Varzić