Zapitate li se ikad zašto nešto činite?

Zašto odgađate promjenu iako sve u vašem životu ukazuje na to da je ona nužna, pa čak i to da za nju imate dovoljno resursa? Zašto se držimo starih, ustaljenih načina umjesto da krenemo nekim novim, svježim putem?

Zašto nam je tako lako odvesti naš auto na godišnji servis, a tako teško nam pada uložiti u sebe i vlastiti osobni razvoj?

Ostajemo u vezama u kojima nismo ispunjeni i sretni; znamo da nam nešto škodi, ali svejedno ne uspijevamo izbaciti određenu naviku. Ili pak ne uspijevamo dati otkaz na poslu i krenuti putem kojim želimo ići?

Sve to zahtjeva osvještavanje ustaljenih navika, obrazaca i potreba koje upravljaju našim ponašanjem i zapravo nas sprječavaju da preuzmemo odgovornost za vlastiti životni put. Kroz osobni razvoj upoznajemo dijelove nas za koje nismo ni bili svjesni da postoje, a to nam omogućuje da živimo vlastitu istinu.

Emotivni obrasci

Emotivni obrasci su nešto što svi imamo i s čime se svi borimo. Najčešća blokada u postizanju promjena smo mi sami. Odnosno, naš um je taj koji često ima sklonost krenuti u negativno razmišljanje što nas pak stavlja u negativna stanja koja nas blokiraju u procesu promjene. Iako na racionalnom nivou znamo da to nije istina i da posjedujemo vještine i iskustvo koje nam ide u prilog, pod pritiskom ovih negativnih obrazaca mi posustajemo i tako naše emocije nadjačaju naš razum.

Uzmimo za primjer posao. Recimo da proživljavate nezadovoljstvo vašom trenutnom poslovnom situacijom. Sasvim vam je jasno da nešto morate promijeniti i da ovako više ne može dalje, ali čim se počnete baviti mišlju da date otkaz ili da nešto drastično promijenite na postojećem radnom mjestu, dižu vam se emocije kao što su strah, sram, nemoć i doprinose održavaju status quo. Često se dogodi i da osobe promijene posao, ali vrlo brzo vrijeme pokaže da se opet nađu u sličnoj situaciji i sa sličnom problematikom – to je samo dokaz da problem nije toliko u našem okruženju, koliko u nama samima. To znači da naši emotivni obrasci unutar nas kreiraju vanjske situacije kako bi rezonirale s njima i taj proces se ponavlja dok god ne poradimo na osvještavanju. Sva naša iskustva pohranjena su na nesvjesnoj razini i služe nam kao kompas kroz život. Što smo više sličnih iskustva imali, to smo ih skloniji ponavljati. Drugim riječima, upadamo u automatizam i bez previše razmišljanja radimo ono što nam je poznato.

Primjer: Recimo da se već duže vrijeme pripremate na razgovor s vašim šefom o tome kako vas se tretira na poslu i o vašem nezadovoljstvu visinom vaše plaće. Svjesni ste da je vaš šef „stara garda“ koja ne pridaje puno pažnje priči i emocijama i da je sklon cinizmu, burnim reakcijama i bjesnim ispadima. Pričate o tome s prijateljima mjesecima, razmišljate o mogućim ishodima, uvježbavate govor i slično. Napokon smognete snage i pošaljete šefu e-mail u kojem ga tražite termin za razgovor, te vam on šalje povratni odgovor da se može naći s vama sutra tijekom dana. Nakon kraja radnog vremena krenete kući s posla i već u tramvaju primijetite kako se osjećate loše. Dođete doma zadnjim snagama i padate u krevet sa simptomima gadne prehlade i izrazito visokom temperaturom. Sutra se probudite i dalje iznimno bolesni i shvaćate da morate odgoditi odlazak na posao, a time i razgovor sa šefom.

Ovu situaciju možete prilagoditi na bilo koju sferu svog života, bila ona privatna ili poslovna. Što se ovdje zapravo dogodilo? U ovoj priči pobijedio je onaj dio vas koji se boji reakcije šefa i koji zbog straha od šefove osude ili bijesnih ispada pokušava biti dobar/dobra i poslušan/poslušna radnik/radnica – onaj/ona koji/koja ne diže frku. Iako na svjesnoj razini znate da želite obaviti ovaj razgovor i postaviti se za sebe i ne želite sada biti bolesni, ta situacija vam zapravo omogućava da se ne izlažete neugodnostima i nepovoljnostima za vaš sustav. Stvar je u tome da naš sustav uvijek pokušava izvući rješenja koja su za nas najpovoljnija i ako je za nas u tom trenutku povoljnije da izbjegnemo sukob, sustav će prepoznati tu nesvjesnu reakciju i učiniti sve da se ta situacija izbjegne. Stvari postaju zanimljive onda kada nam to automatizirano, po navici ponašanje više ne ide u korist.

Kada na svjesnoj razini neka naša aktivnost više nije za nas najpovoljnija i kada nam je za naš osobni razvoj potrebno se izložiti nesigurnosti koja proizlazi iz promjene. Tada radimo prve korake u prevladavanju emocionalne prepreke i radimo prve korake izvan vlastite zone ugode.

Očekivanja i obrasci

Kroz život, a iz najranijeg djetinjstva, mi usvajamo određena očekivanja prema nama samima. To su najčešće očekivanja naših roditelja/skrbnika prema nama i ona na neki način postaju internalizirani roditeljski glasovi. Tako ćemo, primjerice, sami od sebe početi očekivati da smo najbolji, jaki, uvijek na usluzi drugima – sve ono što su naši roditelji/skrbnici zahtijevali od nas. Odrast ćemo u uvjerenju da samo ako budemo takvi da ćemo biti vrijedni tuđe pažnje i ljubavi. Ono što su roditelji nagrađivali usadilo se kao jedina istina u našu podsvijest i kroz život pokušavamo zadovoljiti naše roditelje. Istina je da ako su osjećaji koje smo pohranili (a koji se tiču osjećaja drugih vezano uz nas) pozitivni, oni postaju naš resurs i kreiraju pozitivnu sliku o nama samima. Međutim, ako su neki od nas osjetili da ga roditelji/skrbnici ne doživljavaju vrijednima ili mu/joj nisu zrcalili njegova/njena emotivna stanja, uvijek negdje će imati osjećaj manjka samopoštovanja i osjećaja da zaslužuje biti sretan/sretna i voljen/a. To će se naravno u kasnijoj dobi odraziti na odnose s drugima i učiniti ih u najmanju ruku izazovnima.

Prvi korak je da uopće shvatimo da smo skliznuli u neki od starih obrazaca i da nam to ne čini dobro. Stoga, potrebno je svoja životna iskustva pogledati iz jedne dublje perspektive. Kroz osobni razvoj i proces samospoznaje učimo zapitati se zašto se uvijek ponašamo na određeni način u nekoj situaciji ili zašto nam se uvijek i iznova ponavlja određena situacija… Osvještavanje i razumijevanje vlastitog ponašanja prvi je korak.

Kroz osobni razvoj neminovno je proći kroz proces spoznavanja vlastitih potreba. Nezadovoljene potrebe često se vrlo intenzivno pojavljuju o obliku nezadovoljstva.

Primjer: Recimo da neka ženska osoba ima potrebu da joj njen suprug zadovolji njenu potrebu da je se vidi, doživi i da se vrednuje njen doprinos njihovom kućanstvu. Međutim, ona nema svijest o toj svojoj potrebi i na situacije u njihovoj svakodnevici reagira iz impulzivnog, automatskog mjesta sebe. S obzirom na to da svom suprugu nikada nije jasno komunicirala svoju potrebu, niti on ne zna za nju i na takve situacije on reagira na neki svoj automatski način i ne daje joj pozitivno razrješenje njene potrebe. Žena se svaki put razljuti što ju on uzima zdravo za gotovo (ne zadovoljava njenu potrebu za validacijom), ali s obzirom na to da ni sama nije svjesna svoje potrebe, ljutnja uglavnom eskalira oko nekih drugih stvari, a ne prave srži problema. Svađe postaju učestalije, njihovo nezadovoljstvo i frustracija odnosom eskalira i nezadovoljene potrebe ovih partnera postaju kočnice za njihov odnos.

Ženska osoba iz primjera na ovaj način reagira iz nesvjesnog djela sebe, ne preuzimajući odgovornost za svoje potrebe i njihovo zadovoljenje, a svoju moć stavlja u suprugove ruke. Kada njemu preda moć zadovoljenja svojih potreba ona sebe stavlja u poziciju djeteta koje ne može verbalizirati svoju potrebu i koje čeka da mu roditelj ili skrbnik prepozna i zadovolji njegovu potrebu. Kada suprug ne prepozna njenu potrebu, ona zapravo ponavlja situaciju iz djetinjstva gdje njene potrebe nisu bile zadovoljene od strane roditelja/skrbnika. Ta situacija će se ponavljati iznova i iznova sve dok ona ne odluči nešto promijeniti. Stvar je u tome da naš sistem, naša duša traži razrješenje konfliktne situacije i ponavljat će po nas negativnu situaciju dok god mi ne spoznamo i zadovoljimo svoje potrebe.

Naši odnosi su na neki način projekcija odnosa s našim roditeljima ili primarnim skrbnikom/skrbnicima i najbolji su način da nas natjeraju da radimo na sebi. Poznato iskustvo daje nam osjećaj sigurnosti čak i onda kada ta iskustva nisu ugodna, a dobra vijest je ta da je kroz osobni razvoj moguće poraditi upravo na tim potisnutim dijelovima nas i dobiti zacjeljenje naših rana.

Pokušajte jasnije komunicirati svoje potrebe. Ne čekajte da vam se samo dogodi sutra. Zapitajte se u kakvom sutra želite živjeti, kako se želite osjećati, kakve odnose želite imati i ima li vaš život smisao? Hrabrost ne znači odsustvo straha, hrabrost je, usprkos strahu, krenuti dalje.

Pozivamo te na osobni razvoj kroz našu školu bioterapije. Škola je nastala iz našeg 10-godišnjeg profesionalnog iskustva bavljenja bioterapijom, ali i drugim komplementarnim modalitetima. Kao budući bioterapeuti/bioterapeutkinje prvo upoznajete sebe i vlastito funkcioniranje da bi kasnije mogli biti uspješna podrška drugim ljudima kroz njihove vlastite procese. Kroz osvještavanje energetskih polja i moć ljudskog dodira i namjere krećemo na put koji nema cilja.

Put je cilj. Put je svrha.

Novi osnovni stupanj kreće nam 27.-29.9., a za prijave do 1.9. osigurali smo vam cijenu za rane
prijave! Kliknite ovdje za više informacija. Dobrodošao/la!

Autorica: Marina Pirš
Bioterapeutkinja, predavačica i osnivačica centra