Ponekad pomislim kako smo mi žene baš jebena stranka. Uvijek nešto i oko nečeg – cirkus. Čim kročiš u pubertet dobiješ menstruaciju. Nije ti dosta puberteta, nego se još se ganjaš i s prvim neurednim i često bolnim menstruacijama koje te prate uzastopno svaki mjesec i tako godinama. Ulošci, hajde zimi još nekako, ljeti, majko moja! Em je 100 stupnjeva vani, em nosiš tu plastičetinu među nogama danima. Strašno.
O trudnoći, nakupljenim kilama, porodu neću, to je neka sasvim druga i poprilično opsežna tema.
I onda, dođeš u neke godine, obično to bude 40+ kad krene perimenopauza sa svim svojim popratnim sranjima koje idu u paketu s njom. Menstruaciju malo imaš pa malo nemaš, i da je to jedini simptom famozne perimenopauze to bi bilo top, ali…
Čim se u rečenici pojavi famozni ALI svi naslućujemo kako priča često vodi u ne tako dobrom smjeru.
Senzacija!
Dakle, u perimenopauzi osim neredovitih menstruacija kreće i cijela paleta senzacija: debljanje, znojenje, nespavanje, živčanost, tlak, beskonačni umor… I tako „savršeno“ živi svaka žena pa bratu- bratu barem nekoliko godina dok ne uđe u menopauzu.
Jasno da je ovo samo dio senzacija u perimenopauzi i to u najidealnijim uvjetima kod zdrave žene. Pitam se što je s onim mučenicama koje imaju mali milijun dijagnoza pa s tim paketom ulaze u to čarobno žensko razdoblje.
I sama sam žena koja je blizu 50, dakle debelo u perimenopauzi, i kad me pitaju kako sam?
A kako sam?
Ponekad ne znam ni sama kako sam. Trudim se, jebeno se trudim i svojski se borim svim raspoloživim sredstvima protiv te svirepe nemani.
Kao jednoj posve zdravoj ženi bez ijedne dijagnoze za sada mi ide dobro. Ulažem puno truda i rada na sebi, u sebe i za sebe i to sve kako bi zvijer koliko toliko držala pod kontrolom.
Puno hodanja u kilometrima, treninzi snage tri puta tjedno. Trčanje čim uhvatim vremena, obično to nekako bude dva puta tjedno, kvalitetna prehrana – čitaj: više gladna nego sita. Pokušaj kvalitetnog sna – pokušaj odlaženja na spavanje u isto vrijeme, isto tako i buđenja. Što više mora i šume, odmak od toksičnih ljudi i odnosa, što više mira i biti sama sa sobom. Što manje stresa i stresnih situacija!
Rezime: disciplina gora nego u vojsci!
I kad me pitaju: kako mi se da? Ma ne da mi se! Naravno da mi se ne da po ovim paklenim vrućinama niti trenirati, niti trčati. Ma ne da mi se ni živjeti na +30 stupnjeva – prisilim se jer mi dugoročno radi dobro.
Uz cijeli taj režim i disciplinu, plovidba kroz ovaj izazovan period perimenopauze je često kao plovidba po bonaci. Mirno more.
Osim što mi sve navedene aktivnosti djeluju jako dobro na moje fizičko tijelo, radi mi poprilično dobro i na mentalno stanje koje je u vrijeme perimenopauze također poprilično izazovno.
Ne mogu ne biti iskrena, ima dana kad glava radi luđački. Kad hormoni divljaju pa ne znam je l’ bi se smijala ili bi plakala. Ne znam jesam li razdražljiva ili nadrkana. Dani kad ne znam je l’ bi pojela onog pored sebe samo jer me krivo pogledao ili bih pojela samu sebe.
Sve prođe…
Da, ima baš i takvih dana – luđačkih i nenormalnih. Ali, hajde, prođu. Tu već isto imam izgrađen sistem – uhvatim se nekog fizičkog rada pa si preusmjerim misli u konstruktivne tokove umjesto onih destruktivnih.
I koliko god volim što sam žena, toliko mi puta dođe i muka jer ponekad imam osjećaj da nam se život svodi od ciklusa do ciklusa i čim izađemo iz peri ulazimo u novo životno poglavlje – menopauzu a i s njom je kao da otvaraš Pandorinu kutiju – izlaze sve zla svijeta…
O menopauzi nemam što reći jer još uvijek nemam to iskustvo, ali sustići će me prije ili kasnije. Nema načina da me zaobiđe, vjerujem da i to biti jedno živopisno razdoblje prepuno svega…