Koliko u današnje vrijeme vrijedi riječ, usmeni dogovor bez svjedoka ili kako bi se u narodu reklo „ono, na majke mi“? Često se pitam koliko danas uopće mogu ikome vjerovati?
Moram li za sve pisati duge, detaljne iscrpne mailove, poruke… Čisto da imam pisani trag da smo nešto dogovorili? Te mi prepiske užasno teško padaju. Prije svega, ja sam vrlo praktičan tip osobe. Razmišljam kako mi manje vremena oduzme telefonski poziv u kojem ćemo jasno i u što kraćem roku obaviti dogovor. Duge prepiske me umaraju. Pazi kako si sročila tekst da se ništa ne izostavi. Da ne „zvuči“ grubo jer bi se druga strana moguće mogla osjećati napadnuto ili prozvano. Pazi na gramatiku – jer ćeš u protivnom ispasti polupismena tuka. Pazi, pazi, pazi…
Kako sve dogovoriti!?
Nije li jednostavnije nazvati i dogovoriti? U svega nekoliko riječi dogovor može biti postignut sa živim čovjekom. Uz topao razgovor, emociju, dogovor, uz poneku šalu, ali prvenstveno sa živim čovjekom.
Je, jednostavnije je. Međutim, onda nema pisanog traga i ako se dogodi problem, kako nešto dokazati kad je sve u zraku? Sve je rekla kazala?!
Kako smo uopće nekad funkcionirali!?
Često se pitam kako su ljudi nekad funkcionirali nekad kad nije bilo maila. Nije bilo ni notara. Većina dogovora su bili na „majke mi“ uz čvrst stisak ruke i to je važilo kao da si na sudu.
Ljudi su se držali svoje riječi, stajali iza nje, poštivali su dogovore.
Danas? Imam osjećaj da „stajanje iza dane riječi“, držanje obećanja – sve to kao da je nestalo. Izvrće se istina, izvrće se riječ, usmeni dogovor kao da ništa ne vrijedi. Sve mi izgleda kao mlaćenje prazne slame uz beskonačno mnogo izgovorenih riječi koje dugoročno nemaju težinu. Nemaju smisao jer često sve izgovoreno, obećano završi kao „rekla – kazala“.
I to ne stajanje iza svoje riječi kao da sve češće postaje pravilo, nekad je to bila iznimka. Imam osjećaj da je takvo ponašanje za većinu sasvim normalno i opće prihvatljivo.
A je l’ je? Nije, naravno da nije.
Na moju žalost ili možda čak na sreću ja sam još jedna od onih koja je zapela u procjepu onih starih vremena, onog „old school“ vremena i ovog vremena. Koprcam se između starog i novog svijeta. I nije mi lako jer živim po svojim „old school“ pravilima koja u današnjem svijetu često ne prolaze. Istodobno sam pretvrda i apsolutno ne prilagodljiva na ovo vrijeme sada, danas.
Živim u svom svijetu gdje usmeni dogovor i dana riječ i dalje imaju težinu kao i sama sudska presuda. Međutim, često se susrećem i surađujem s ljudima kojima dana riječ znači malo više nego ništa.
Usmeni dogovor, obećanje, ma što je to?
Obećanje – kako bi rekli naši stari „obećanje – ludom radovanje“. I kako danas više Ikom vjerovati na riječ kad te i uz pisani trag da izvinete na izrazu, zajebu kao od šale?!
Često imam osjećaj da ljudi danas žive po sistemu „jedno kažu, drugo rade, treće misle“. Ne svi, ali susrećem se s velikom većinom upravo takvih. Pitam do čega je, je li to stvar vremena u kojem živimo, je li to stvar karaktera ili je u pitanju nešto sasvim treće?
Iskreno, ne znam. Ono što znam u što sam sve više uvjerena je da danas dana riječ ne znači ništa. Ili moguće vrlo malo i to je ono što mi je tužno, poražavajuće, jadno… Ali je prisutno i pitam samu sebe kako tako dalje živjeti u svijetu koji nije tvoj?
Kako živjeti po „pravilima“ koja nisu tvoja? Živjeti po životnim načelima koja nisu tvoja. U kojima se ne snalaziš i ne znaš ih hendlati jer i dalje vjeruješ ljudima na riječ. Ta riječ ponekad kao da je napisana na led – vrlo se brzo otopi. Nestane. A, ti onda sam sa sobom ostaneš u čudu s nekoliko upitnika iznad glave i pitanjima koja se roje… Pa kako!? Nismo se tako dogovorili, nije bilo tako rečeno?
Koliko nam zaista više vrijedi naša dana riječ?
Vrijedi li više uopće?