Jutros, u mojoj Viber, bapskoj grupi, raspisale su se moje drage, kukaju, plaču, nariču jedna za drugom. Poruke padaju kao kiša, ne staju, ma nema ni naznake stajanju.
Žale se jedna drugoj. Prva ima 84 kg i nikad nije bila deblja. Druga se hvali kako je, nakon poprilično vremena, došla na svoju težinu koju ganja već mjesecima. Treća cmizdri kako je pere perimenopauza i kako je šoraju hormoni, a time i kile kao na ringišpilu.
I tako ja to sve iz rana jutra čitam i čitam i čitam i ne prestajem se čuditi.
Pomislih kako bi bio red da se i ja odazovem na ranojutarnje plakanje.
Plakanje
Stanem sama sa sobom, promislim kako se osjećam i bacim se na odgovaranje.
– Sada imam kila više nego ikad u životu, osjećam se poželjno, zavodljivo, puteno i imam osjećaj da bih štiklom pojebala svijet…
U grupi je u sekundi nastao muk, naš Viber svijet je stao, poruke su prestale dolaziti, kuknjava je prestala. Ma nije prestala nego je sve stalo, ni od kog više. Ni A ni B, ni bu ni mu.
Prvo sam pomislila kako sam nešto krivo rekla, a potom sam skužila da sam sve krivo rekla, baš sve što sam mogla. Shvatila sam da sam samo jednom porukom svima začepila usta i to ne na tren već na poprilično vremena.
Protutnjalo mi je kroz glavu kako se mi žene tako lako damo navući na brojeve, dimenzije, proporcije koje nam je netko izvana nametnuo. I nije da se naučeno već se njima opterećujemo, brojimo ih, oduzimamo si, uskraćujemo si sve i svašta samo da bi zadovoljile neke imaginarne kriterije.
Zašto se ne volimo!?
A rijetko koja od nas se pita kako se ustvari osjećamo, kako sebe same vidimo.
Zašto ne prigrlimo naše obline, zavolimo ih?
Zašto ih ne istaknemo i nosimo ih s ponosom?
Ako cijeli svijet promiče žensku špičavost, tijelo bez cica i guzica, nije li u moru špičavih biti lijepo neka s oblinama? Neka posebna, svoja, neka koja prihvaća sebe upravo takvu kakva je sa svim svojim savršenostima kao i nesavršenostima. Kakve god da bile, debele, mršave, popunjene ili taman, brojke su samo brojke, same po sebi ne govore ništa već im mi same dajemo na važnosti.
Tužno je koliko manje bitnim stvarima dajemo na važnosti i cijeni kao da su najvažnije ne shvaćajući da ustvari uopće nisu važne. Važno je kako se osjećamo, koju energiju širimo, u kakvoj smo relaciji same sa sobom, volimo li se ili ne?
Prihvaćamo se ili ne?
Jer, višak kilograma kojim smo nezadovoljne uvijek možemo nečim sakriti, pokriti, ali energiju kojom zračimo, samouvjerenost i dostojanstvo – e to je već ono nešto što ne možeš namontirati. To je nešto što se godinama stječe, ili nešto s čim se rodiš a godinama samo nadograđuješ ili rušiš.
I meni osobno, nema ljepše od sretne, punašne, samouvjerene žene koja uzdignute glave kroči svijetom. Ne obazire se na sitne duše te osmjehom i vedrinom spremna je pokoriti svijet taman onako kako njoj paše.
Kilogrami su samo brojke i ništa više nego od svijeta nametnute brojke koje bezglavo slijedimo, a zaboravljamo pri tom da je jedino važno jesmo li i koliko smo sretne…
