Današnje vrijeme je vrijeme kad svi težimo raznim luksuzima. Netko želi dobar automobil, netko ganja super komforan stan koji često ima apsolutno previše kvadrata nego što mu je potrebno. Netko ganja luksuzna putovanja i hedonizam na N-tu potenciju. Reklo bi se, svatko sebi i po svom guštu.
Zadnjih dana razmišljam što je to moj najveći luksuz i dolazim do interesantne spoznaje- moj najveći ali i najskuplji luksuz mir.
U vrijeme općeg ludila i divljanja svega oko nas, pa i divljanja nas samih. Opće jurnjave da bi u roku stigli od točke A do točke B. Bjesnilu zgrtanja novca kako, za osnovno preživljavanje tako i za štednju – za ne daj Bože, koliko ustvari imamo imalo mira, tišine?!
Mir, samo mir…
Slobodno mogu reći da je mir, tren bez obaveza kada se možemo uvaliti u slobodno i neopterećujuće lješkarenje negdje na osami, postao jebeni luksuz.
Mir je danas luksuz koji ne možeš kupiti novcem. Nešto što je svakom od nas potrebno ništa manje nego voda, hrana, zrak ili sunce koji su hrana za naše fizičko tijelo. Mir nam je tako potreban za dušu.
Oduvijek je osobni mir bio besplatan. Vremena su se promijenila i danas je mir najskuplji i najveći luksuz koji čovjek može i zamisliti.
Koliko si možete dnevno, tjedno ili mjesečno priuštiti mira? Ali, pravog mira u kojem ti glava ne divlja s planiranjem 3 dana unaprijed?
Osobno – usprkos svim obavezama, trčanjima, inim udovoljavanjima – žestoko se borim za svoj komadić mira. Borim se za njega kao da mi je svaki zadnji. Da, baš tako, kao da mi je zadnji jer sam uletjela u vrlog obaveza, jurnjave, stresa. Vrtlog igranja uloga majke, domaćice, radnice, prijateljice…
Što je važnije od nas samih!?
Pomislit će mnogi – suludo, ali tako nam je svima. Takvo je vrijeme došlo, takvi smo ljudi postali. Sve ono izvana i oko nas postalo nam je važnije od nas samih a još više onoga u nama.
Kao da smo postali nekako gramzivi i da sve ono što nam je ispred nosa i na dohvat ruke, diskretno odmaknemo po strani pa jurimo za nečim teže dohvatljivim. Nečim nedostupnim, smišljajući načine i strategije kako doći do toga dok se u međuvremenu crpimo i gubimo u prostranstvu svega. I nije najveći problem što jurimo za nečim boljim, napredak je nešto što je normalno. No, uvijek je u životu važan balans.
Balans između jurnjave za napretkom i balans u kojem si sam sa sobom, miran, tih i staložen.
Balans
Koliko je to samo lako napisati ali, koliko je to tako teško sve izbalansirati u stvarnom životu. Vrlog te ne pušta nego te samo još više usisava, vuče i drobi.
Često muku mučim sama sa sobom da se oduprem toj nevidljivoj sili koja me isisa na živo. Često uopće niti ne kužim da sam u vrtlogu. Tek kad padnem na koljena shvatim da sam se opet „zaigrala“ i da moram zastati, okrenuti se k sebi, napraviti balans jer dugoročno ovo smisla nema.
Za vlastitu dobrobit, moram iz jedne krajnosti spustiti se u drugu. Iz mora obaveza i stresa, moram se vratiti u stanje mirovanja kako bih se skupila sama sa sobom da mogu dalje i tako stalno u krug.
A mir, kako ga naći, kako ga stvoriti kad te život nemilosrdno ganja i traži svoje?
Ne znam ni sama.
Ponekad bih voljela da sam neka mala vila i da imam čarobni štapić! Samo zamahnem i stvorim si malo mira, da ga osjetim, da ga živim…
Međutim, život nije bajka. Dobre vile postoje samo u starim pričama, a i osobni mir, sve mi se više čini, postaje dio jedne prastare bajke…