Ušli smo u prosinac. Zadnji mjesec u godini. Mjesec ludila, blještavila, sjaja, nade, vjere. S radošću ispraćamo staru i s puno vjere i radosti nadamo se boljoj novoj. Mjesec kad se podvlače crte, rade računice i rekapitulacije.
Dok pišem ovaj tekst, roje mi se misli kroz glavu kako je gotova i ova godina. Razmišljam kako mirno i staloženo preživjeti mjesec prosinac, jer zapravo nismo ni kročili u njega, a već mi ga je puna glava. Mjesec kojem se svi raduju, željno ga iščekuju, a ja ga najradije prespavam. Najradije bih nestala negdje na mjesec dana – samo da izbjegnem to prosinačko ludilo, buku, gužve i kaos.
Zašto ljudi polude u prosincu?
Nikad mi nije bilo jasno što to uđe u ljude u prosincu pa podivljaju – od sumanutog trošenja, preko žderanja, do svih mogućih neumjerenosti i hedonizma koji su van svake pameti. Znam da sad zvučim kao Grinch, ali sve to prosinačko ludilo mi je van svake logike i zdravog razuma. Fešte, veselje, obilje hrane – kao da nam je zadnje, kao da sutra ne postoji.
U vremenu skupoće, inflacije i nenormalno visokih cijena svega, od osnovnih životnih potrepština do sitnica, mi trošimo kao da je sudnji dan. Razbacujemo se – iako bih rekla da se razbacujemo i inače (krećem od sebe) – ali u prosincu se s novcem ponašamo kao guske u magli. Apsolutna neumjerenost.
Trgovački centri: savršen prikaz prosinačkog ludila
Iako ih izbjegavam u širokom luku, neki dan sam silom prilike morala proći trgovačkim centrom. Nakon samo pola sata izašla sam van umorna, iscrpljena, jednostavno – isisana.
Ta količina ljudi s hrpom vrećica, količina umjetnog svjetla, ustajali zrak, žamor, djeca koja lete hodnicima kao puštena s lanca – užas. Izašla sam van na rezervi, s mišlju da je kaos već sada, a još nismo ni zakoračili u pravo prosinačko ludilo. Što li će tek biti sredinom ili krajem prosinca?
Jesmo li svi malo poludjeli?
Kako plovim kroz život, iz dana u dan, primjećujem da smo svi mi – svijet, ljudi – polako poludjeli. Ljudi više nisu ono što su nekad bili. Nešto se u glavama svima izokrenulo. Je li do ludog ritma života, pa smo i sami skrenuli s puta, ili je Covid cirkus naplatio svoj danak – ne znam. Ali svjesna sam da smo postali tempirane bombe koje čekaju samo mrvicu da puknu.
I tako nam je svaki dan, a prosinačke vratolomije i izazovi tek čekaju u niskom startu.
Kako starimo, tako prosinac sve više umara
Što sam starija, sve više jedva čekam da taj mjesec proleti – dijelom iz nekih svojih vrlo intimnih razloga, dijelom iz ovih svakodnevnih. Došla sam u fazu života kad me sve to pomalo umara, iscrpljuje. To ludilo, slavlja, beskonačna žderanja i pijenja, falši sjaj, trenutno blještavilo, usiljeni osmijesi, ono lažno “sve najbolje” – sve mi je to kroz godine postalo nekako lažno, prijetvorno, usiljeno, neiskreno.
I zato želim da prosinac što prije prođe. Iako ga želim preskočiti, i ne biti dio te rijeke, jednostavno nemam izbora. Tu sam gdje jesam i moram pokušati što mirnije proći kroz to ludilo.
Priznajem, svake godine mi je sve teže. Možda mi je svega pomalo dosta, možda me je načeo zub vremena – možda oboje.
Jedino čemu se iskreno radujem
Ono čemu se baš iskreno veselim je – kad sve ovo prođe. Veseli me 1. siječnja, taj mali, tihi novi početak.
Veseli me ranojutarnja šetnja kad grad još spava, kad je sve mirno, kad nema nikoga. Ja i još poneki istomišljenik hodamo sami, kao u priči “Pale sam na svijetu”.
To je nešto što me duboko veseli, ono čemu se iskreno radujem.
I kad mi ljudi kažu da za sreću treba mnogo – ne treba. Kako kome i kako kada. Ja sam jedna od onih kojima za sreću ne treba puno: samo da mi je toplo oko srca i puna duša.
Više od toga ne trebam. Osim možda da prespavam i ovaj ludi prosinac – jer nisam ni krenula u njega, a već mi ga je puna glava.
