Vikend smo proveli u Veroni. Veroni, gradu ljubavi — one ljubavi koja nije mogla, nije znala ili nije uspjela trajati. To su one tihe, zabranjene ljubavi koje umiru neprimjetno, bez buke. Ljubavi o kojima se malo govori, ali koje tinjaju zauvijek: nedorečene, neostvarene, zauvijek nedohvaćene.
Šetajući prekrasnim, uskim veronskim uličicama, razmišljala sam — koliko je takvih ljubavi prošlo kroz naše živote? Koliko smo puta bili nesretno zaljubljeni? Koliko smo puta voljeli, a ljubav nam nije bila uzvraćena? Koliko smo puta zbog toga patili?
Mnogo. Svi do jednog.
I pitam se: mora li ljubav boljeti?
Ako boli – nije ljubav?
Kažu da ako boli, onda to nije ljubav. No ipak, i ta mala ljubavna bol daje posebnu draž priči, zar ne? Partnerska ljubav nešto je za čim svi čeznemo. Želimo je osjetiti, želimo je živjeti. Želimo voljeti i biti voljeni, otvoriti srce, dati se bez zadrške i primati ljubav. Ljubav je pokretač svega — kad sretno volimo, i ono teško nekako postane lakše. Kao da nam daje posebnu moć.
A ipak, danas, u ovom falšem vremenu, pitam se: koliko nas uistinu živi ljubav? Koliko nas živi barem dio nje? Ne mora biti savršena, samo da je ima — bar malo.
Rekla bih: malo. Toliko malo da se ponekad pitam živi li partnerska ljubav još uvijek u nama, ili smo je zamijenili nekim drugim interesima.
Danas je toliko ljudi samo, usamljeno, bez partnera. Svi traže nekoga — svoju drugu polovicu koja bi ih nadopunila. Svi nešto nude, ali ne ide. Jednostavno ne ide. Kao da je svijetom zavladalo neko ljubavno prokletstvo koje kaže da ćemo biti sami, da ćemo patiti, da nećemo biti ispunjeni.
Do čega je?
Do nas ljudi, do ovog ludog vremena u kojem letimo kroz život i ne primjećujemo ni sitnice ni znakove. Kao da nam treba stijena o koju ćemo se razbiti da bismo se osvijestili.
Ne znam što je krivo, ali nešto jest.
Matematika ne štima.
Kad pogledam oko sebe, vidim toliko divnih žena i muškaraca koji hodaju ovom našom zemljom. Toliko kvalitetnih, uspješnih, zanimljivih ljudi — a toliko ih je samo. Lutaju besciljno, tražeći drugu polovicu s kojom bi napokon postali cjelina.
Trude se, riskiraju, daju sebe — i opet ništa. Kao da su prokleti. Kao da je netko na njih spustio čarobni prah: “Sve ćeš imati, ali ljubav ti ne dam.”
A što će ti sve ako nemaš nekog svog? Nekog tko ti je blizu srca, nekoga s kim možeš podijeliti i lijepo i teško, kako to u ljubavi ide.
Nismo otoci. Život nije zamišljen da ga provedemo sami, da se sami budimo i sami liježemo. Niti da sami nosimo sve brige. Život je zamišljen tako da dijelimo, da se podržavamo, da damo ruku jedno drugome kada padnemo. Da se poguramo kad ne ide. Da se radujemo zajedno, plačemo i smijemo se.
Otoci
A realnost je sve suprotno. Sve više ljudi živi kao otoci.
Sami sa sobom, uvjereni da im nitko ne treba. Bore se protiv životnih bura i nevera, uvjeravaju se da su dobro, da su sami sebi dovoljni. Izgradili su svoj mali mikro svijet — ali je li to doista tako?
Kad kopamo malo dublje, jesmo li iskreno sretni ako nemamo nikoga kraj sebe? Je li to život koji smo kao djeca zamišljali da ćemo živjeti?
Ili smo samo otupjeli, previše puta ranjeni, pa smo odustali od potrage? Uvjerili se da je biti sam najbolja opcija jer je lakše. Jer najmanje boli.
I tako hodamo kroz život sami.
Ipak, vjerujem da u svakome od nas nešto još nije umrlo.
Još uvijek postoji ona tanka nit vjere i nade da će nam se ljubav jednom dogoditi. Pa makar i kad budemo imali sedamdeset. Jer za pravu ljubav nikada nije kasno.