S godinama sam sve više počela bježati u samoću tražeći mir i tišinu. Sve više vremena provodim sama uz more, bježim u šumu, sama odlazim na putovanja… Sama odlazim u beskonačno duge šetnje, ne zato što ne volim ljude, već zato što me ljudi svojim trivijalnim bedastoćama sve više iscrpljuju.
Izbjegavam trgovačke centre, gužve u trgovinama, buku, žamor, gungulu.
Sve ono što sam nekad obožavala i bez čega nisam mogla, upravo od svega toga danas sve više bježim.
Nekad, u ono vrijeme…
I ne znam do čega je. Je li do mene jer starim, umorna sam i sama od sebe i od svijeta? Potrošena sam ili se svijet oko mene promijenio, ljudi su se promijenili. Vrijeme je neko novo, a ja kao da sam jednom nogom ostala zabetonirana, živeći u vremenu koje više ne postoji. I teško mi je, jebeno mi je teško balansirati između nekad i sada.
Nekad su se ljudi družili, imali smo vremena jedni za druge, pomagali si, imali empatije, razumijevanja i suosjećanja. Kao da se život odvijao sporije, u nekoj manjoj i manje intenzivnoj brzini.
Sve je nabrzinu
Danas je sve na brzinu – na brzinu skuhaš ručak. Juhu možeš skuhati za svega pet do sedam minuta. Gdje su ona vremena kad je moja majka kuhala juhu satima i cijela kuća mirisala po njoj?
Danas se na brzinu sklapaju i prijateljstva. Često se pitam koliko su uistinu iskrena ili se iza blještavila i sjaja ipak krije dobro zamaskirana nota koristi.
Danas i djeca nemaju strpljenja. Nemaju vremena neku školsku temu proučavati, analizirati i obrađivati – potruditi se oko nje, uložiti trud i vrijeme. Jer zašto bi? Danas im je dostupan internet, umjetna inteligencija i svaku informaciju možeš dobiti za svega nekoliko minuta.
Nostalgija
S nostalgijom se sjećam svojih školskih dana kad sam istraživala teme. To je bio vremenski projekt, uloženo vrijeme i trud jer drugačije nismo mogli – nije bilo mogućnosti. Sjećam se velikih tomova enciklopedija pred kojima si satima sjedio, listao, tražio, čitao i skupljao informacije samo da napišeš dobru zadaću.
To naše, ne tako davno prošlo vrijeme učilo nas je strpljenju, zahtijevalo trud i zalaganje. Danas je to sve trc-brc i gotovo. Gotovo da prije završiš nego što nešto započneš.
Danas se i u veze i brakove ulazi brzo, nepromišljeno, instant, a često imam osjećaj da se iz njih još brže izlazi. To govore i brojke – razvoda nikad više nego posljednjih nekoliko godina.
Često imam osjećaj da je ovo vrijeme u kojem živim, koliko god dobro jer nudi napredak, jednako toliko i loše. Otuđili smo se, postali sami sebi dovoljni, nemamo strpljenja, sve bismo sad i odmah. Imamo sve, a nemamo ništa – ustvari, nemamo sebe. U moru svega izgubili smo sebe.
I nije to neka nauka, to je naša surova realnost.
Depresija na svakom koraku
Polazim od sebe. Budim se jedno jutro depresivna, tužna, skupljam samu sebe po sobi, a skupiti se ne mogu. Zovem prijateljicu i kukam joj kako sam tužna, kako sam depresivna, kako sam ne znam što – dok tako govorim, pitam se je li mi opet vrijeme za posjet psihologu ili će proći samo od sebe.
Ključna rečenica kojom sam samu sebe opalila po glavi bila je: ne znam što mi je i zašto sam tako sjebana kad mi nikad nije bilo bolje u životu, a ja nikad gore nego sada.
I nisam jedina. Ima nas poprilično. Kao da je to danas postalo moderno, kao da je to novi stil života – ovog modernog života.
Često imamo sve, a nemamo ništa. Izgubljeni nesvjesno lutamo kroz život od danas do sutra, od sutra do prekosutra – naravno, sve na brzinu. Jer zašto bismo usporili? A realno, kako i usporiti kad te život goni da moraš sve odmah?
Ponekad se zapitam dovodi li ta brzina svih naših životnih akcija do zasićenja, instant ispraznosti, a ispraznost do nezadovoljstva i anksioznosti.
Nisam stručnjak, ali sudeći po sebi – da. Jedno vuče drugo, drugo treće i tako u krug.
Kad se odmaknem i realno sagledam, nije ni čudo što sve više ljudi bježi u šumu, na selo, u planine, na osamljene plaže. Svatko od nas na neki svoj način traži malo mira i tišine. Svatko traži neko skriveno mjesto kako bi se sakrio od ovog ludog svijeta, zastao i bar na tren usporio. Na kratko se spojio sam sa sobom, vratio se k sebi u ono svoje izvorno, skupio snagu i povratio energiju kako bi se mogao ponovno vratiti u ovaj ultrabrzi svijet koji nas tako bezosjećajno gazi i u kojem kao da ništa više nije sveto – ni ljudi ni običaji.