Amaterizam danas često povezujemo s nečim nedovoljno dobrim ili neozbiljnim. A zapravo dolazi od latinskog amator – onaj koji voli. U svojoj srži, znači stvarati iz ljubavi.
U umjetnosti to otvara jedno zanimljivo pitanje: što se događa kada stvaramo bez ambicije da od toga napravimo karijeru? Bez publike, bez tržišta, bez potrebe da budemo “dovoljno dobri”?
“Amaterizam nije nedostatak kvalitete, nego prostor slobode.”
Između profesionalnog i osobnog stvaranja
U suvremenom društvu umjetnost najčešće promatramo kroz profesionalne okvire – akademije, galerije, kustose i kritiku. Ti sustavi imaju veliku vrijednost. Omogućuju razvoj znanja, tehničke preciznosti i dubljeg razumijevanja umjetničkih medija. Bez njih mnogi važni umjetnički pomaci vjerojatno ne bi bili mogući.
No paralelno s tim svijetom postoji i drugi, mnogo širi prostor: ljudi koji stvaraju iz potrebe, znatiželje ili unutarnjeg impulsa. Taj prostor često ostaje izvan fokusa, ali čini važan dio svakodnevne kreativnosti.
Kada kreativnost ne traži dopuštenje
Psihološka istraživanja pokazuju da je za kreativnost presudna intrinzična motivacija – osjećaj da nešto radimo zato što nas zanima i veseli. Psihologinja Teresa Amabile pokazala je da kreativnost često slabi kada je previše vezana uz evaluaciju, nagrade ili vanjska očekivanja. Drugim riječima, čini se da kreativnost najlakše raste ondje gdje postoji određena sloboda.
To, naravno, ne znači da profesionalna umjetnost nije vođena ljubavlju prema stvaranju. Naprotiv, upravo je ona često njezin pokretač. No unutar profesionalnih okvira ta se motivacija ponekad susreće s dodatnim očekivanjima i pritiscima.
U tom kontekstu amatersko stvaranje nije “manje vrijedno”, nego jednostavno drugačiji prostor. Prostor u kojem stvaranje nije sredstvo, nego cilj sam po sebi.
“Kreativnost najbolje raste ondje gdje postoji sloboda od procjene.”
Umjetnost izvan pravila
Francuski umjetnik Jean Dubuffet sredinom 20. stoljeća upravo je u takvim praksama prepoznao posebnu vrijednost. Uveo je pojam Art Brut kako bi opisao radove ljudi izvan umjetničkog sustava – autodidakata i autora koji stvaraju bez institucionalnog okvira. Smatrao je da takva umjetnost često nosi snažnu autentičnost jer nije oblikovana pravilima ni očekivanjima.
Sličan pomak vidljiv je i danas. Nedavno otvorena izložba „Umjetnost pripovijedanja tekstilom“ u Muzeju grada Zagreba kroz vez, šivanje i tekstilne forme pokazuje kako žene u različitim kulturama koriste svakodnevne, često “neumjetničke” tehnike za izražavanje osobnih i političkih priča. Takvi radovi dugo su bili izvan okvira visoke umjetnosti, a danas se sve jasnije prepoznaju kao važan dio kulturne povijesti i kreativnog izraza.
Podsjećaju nas koliko su granice između umjetnosti i svakodnevnog stvaranja zapravo fluidne.
„Granice između umjetnosti i svakodnevnog stvaranja zapravo su fluidne.”
Kada umjetnost postane dio svakodnevice
To se vidi i u kreativnim radionicama i zajednicama koje nastaju izvan institucionalnih okvira i u kojima umjetnost prestaje biti nešto rezervirano za galerije i postaje dio svakodnevice. Nešto što ne traži dozvolu.
Upravo se u takvim oblicima sudjelovanja u umjetnosti sve više prepoznaje njihov širi značaj. Istraživanja pokazuju da aktivno stvaranje često doprinosi osjećaju smisla, samopouzdanja i pripadnosti zajednici.
Nedavno sam, povodom pete godišnjice Centra pažnje, organizirala izložbu radova nastalih na radionicama – dječjih radova i radova žena. Ono što je bilo zanimljivo nije bila tehnička razina radova, nego njihova raznolikost. Od spontanih apstrakcija do promišljenih kompozicija, od intuitivnih do vrlo osobnih izraza.
Mnogi od tih radova, iako nastali izvan profesionalnog okvira, imaju onu kvalitetu koja nas navodi da se zapitamo gdje zapravo povlačimo granicu između “amaterskog” i “umjetničkog”.
“Možda pitanje nije tko je umjetnik, nego tko sebi dopušta stvarati.”
Prostor u kojem kreativnost diše
Jedna od najvažnijih vrijednosti amaterskog stvaranja upravo je to što širi prostor umjetnosti. Podsjeća nas da stvaranje nije rezervirano za mali broj ljudi, nego je dostupno svima koji osjećaju potrebu izraziti se.
To ne znači da su svi radovi jednako razvijeni, niti da razlike između profesionalnog i amaterskog nestaju. No znači da pravo na stvaranje ne ovisi o razini vještine.
Zato amaterizam i profesionalizam ne moramo promatrati kao suprotnosti, nego kao dva prostora koji se međusobno nadopunjuju. Profesionalna umjetnost razvija dubinu i kontekst, a amaterska praksa održava živim prostor u kojem umjetnost ostaje otvorena.
I upravo u tom prostoru – između znanja i slobode – kreativnost najlakše diše.
A sada – kist u ruke i samo krenite!