Od svih ljudskih mana ona koju najviše prezirem je sebičnost.
No, je li sebičnost mana?
Da, u ponekim slučajevima je mana. U tek ponekim slučajevima sebičnost je vrlina koja i je poželjna. Ovisi od situacije do situacije. Ne treba generalizirati, nije sve u životu crno bijelo.
Ipak, ne mogu podnijeti sebičnost. Samo Ja i Ja i samo da je meni dobro, a druge tko jebe. Najprije Ja pa onda svi drugi… Kosa mi se diže na glavi od takvih ljudi – bježim od njih k’o vrag od tamjana. Sve više i više bježim, jer sebičnost u ljudima je danas postala sveprisutna, kao zrak. Kao dio kućnog folklora, kao nešto što je normalno i opće prihvatljivo.
Izgovori za sebičnjake
Trebalo mi je dugi niz godina i godina da shvatim da su neki pojedinci u mom životu ustvari vrlo sebični. Često sam imala bezbroj izgovora za njih, oni nisu sebični već ih je život obilježio, ranio. To mi je oduvijek bio najjače opravdanje za ljudsku sebičnost – navika da u životu uvijek i u svakom treba gledati samo ono dobro. Navika da iz ljudi treba izvući samo ono pozitivno, navika zavaravati samu sebe godinama, lagala se dok bih istovremeno bila ranjena od njihova sebičluka na N-tu potenciju.
Ono što sam kroz život naučila je da je potrebno skinuti ružičaste naočale i pokušati gledati ljude u odnosu s nama realno, baš onakve kakvi jesu. Kako se ponašaju s nama, jer ako je netko sebičan ponekad onda je to iznimka. Svi smo ponekad u datim životnim situacijama upravo takvi – sebični.
Međutim, ako je netko sebičan uvijek i stalno, i gleda samo isključivo sebe i svoju korist bez imalo pardona prema onom nasuprot njega, onda to nije iznimka već dio osobnosti, dio karaktera. Onda je to njihovo životno pravilo koje mi želimo ili jednostavno ne želimo tolerirati.
Zvati nekog samo kad ti nešto treba s onim lošim uvodom u razgovor, s trivijalnostima razgovora dok vješto vrebaju trenutak kad će izgovoriti ono što im treba, radi čega su te zvati… Ono, trulo pitanje „kako si“ koje je ustvari naočigled suvišno jer sebične ljude uopće ne zanima kako ste, to je samo loš trik da ne pucaju odmah u glavu radi čega su te nazvali – jadno, zar ne?
Dostupna za nedostupne
I koliko puta se samo sjetim – sada samu sebe pitam – ma koliko sam puta bila dostupna za ljude koji su za mene često bili nedostupni? Koliko puta sam za ljude pomicala svoje obaveze, trpala si uši njihovim životnim sranjima glumeći terapeuta, bila rame za plakanje… Kad je meni isto to bilo potrebno često bih dobila odgovor, ne mogu sada, nazovem te kasnije. Znate nastavak i sami – uzvratni poziv često dobila nisam, a ovo „nazovem te kasnije“… E, to kasnije često je došlo vrlo rijetko, a od pojedinaca nikad jer su toliko samoživi da im nitko drugi osim njih samih nije bitan.
Oni i njihovi životi, samo i isključivo njihovi problemi, samo njihovi zahtjevi i prohtjevi – samo i samo oni, tko jebe svijet, ma tko jebe onog nasuprot njih a kao dobri smo si, prijatelji kao.
Je, točno, prijatelji smo, ali kada? Prijatelji smo samo i isključivo onda kad se njima hoće i kad njima nešto treba.
E pa ne može.
Svoj mikro svijet sam s godinama skoro pa prepolovila, čistim ga i dalje skoro pa na mjesečnoj bazi – svatko toliko netko otpadne bez trenutke emocije i empatije.
Trebale su mi godine i godine da shvatim, da povežem, da dobijem jasnoću da prijateljstva s nekim ljudima, odnosi s drugima nisu „samo daj sve od sebe“ već „davanje i uzimanje“ – razmjena.
Slijepi kod zdravih očiju
Najgore mi je kod sebičnih ljudi je što oni svoju sebičnost često uopće ne vide. Njima je ustvari vrlo normalno da ih slušaš satima. Njima je normalno da si tu kad njima nešto treba, a kad ti trebaš njih – odjednom nemaju vremena, zauzeti su… I čak onda kad im argumentirano daš do znanja da su sebični, da takav obrazac ponašanja nije ok – tupo stanu, gledaju te. Neki promisle, često neki i ne promisle, uvrijede se, prebace odgovornost na tebe – preosjetljiva si, sve ti smeta…
A oni koji te požele čuti – potrude se to sebičnost kod sebe korigirati. Međutim, ne mali broj ljudi oko mene vrlo, vrlo, vrlo brzo se vratio u stari i dobro utabani obrazac sebičnosti…
Koliko je onda sebičnost sama po sebi „izlječiva“? Ima li uopće smisla boriti se s tom nemani kod drugih ljudi?
Pa ne znam, što sam starija sve manje imam živaca za ispravljanje tuđih krivih drina, za ukazivanje na „falinge“. Sve manje imam snage na ono „kako ti meni – tako ja tebi“…
Nekako kao da sam shvatila hodajući kroz život – ako se netko želi mijenjati, rasti, biti bolji čovjek onda će to raditi sam od sebe, osvješćivati se iz dana u dan. Ili će bar pokušati čuti kad ti netko blizak uputi „kritiku“ pa barem ako ništa drugo – razmisliti o tome…
Međutim, ljudi k’o ljudi…
Ma koliko god se trudio – često možeš objašnjavati, ukazivati, gutati sebe da njima bude lakše. Sebičan čovjek na kraju uvijek i prvo bira samo i isključivo sebe.
Zato sam s godinama prestala popravljati ljude. Često je dovoljno samo maknuti se, jer, tko želi rasti – rasti će. Tko ne želi – ostat će isti – sam sebi najvažniji gledajući samo vlastitu dobrobit ne obazirući škodi li onom pored sebe… Surovo, ali vrlo životno…