Tijekom prosvjeda protiv vojne hunte u Myanmaru 2021. godine žene su na konopce za rublje razvučene preko ulica objesile tradicionalne ženske suknje i donje rublje.
Iskoristile su vjerovanje da muškarac gubi duhovnu snagu ako prođe ispod ženske odjeće. Vojnici su oklijevali, a prosvjednice su dobile dragocjene minute. Ono što je desetljećima služilo kao simbol ženske “nečistoće” postalo je oružje otpora.
Ovog proljeća vodila sam ciklus likovnih radionica inspiriran radovima umjetnica iz zemalja pogođenih ratovima, represijom i dugotrajnim krizama.
Među njima je bila i umjetnica Chuu Wai iz Myanmara. Ona kao slikarsko platno koristi tradicionalnu žensku tkaninu od koje se izrađuju longyiji. Na njoj portretira snažne žene koje zauzimaju prostor, susreću pogled promatrača i odbijaju biti nevidljive.
U takvom kontekstu, sama odluka da slika na ženskoj tkanini postaje politička gesta.
Dok sam gledala njezine radove, shvatila sam koliko se sloboda ponekad skriva u malim, tihim gestama. U izboru tkanine. U potezu kista. U odluci da zauzmeš prostor koji ti je godinama bio uskraćivan.
Kada umjetnost postane prostor slobode
Što sam dublje ulazila u radove umjetnica iz različitih dijelova svijeta pogođenih nasiljem i represijom, sve sam se češće vraćala jednom pitanju – pitanju slobode.
U njihovim radovima umjetnost nije estetika. Ona je način da sačuvaju identitet, zauzmu prostor, ispričaju vlastitu priču i ostanu vidljive u okolnostima koje ih pokušavaju ušutkati.
One stvaraju usred ratova. U egzilu. Pod cenzurom. Pod prijetnjama. Pod represijom.
Njihovi radovi ne govore samo o ratu ili politici. Često se vraćaju tijelu – kao prostoru identiteta, slobode i otpora.
Borba za slobodu često se vodi na mjestima na kojima je najmanje očekujemo – na komadu tkanine, na zidu, u pjesmi, u slici, u priči.
Sloboda koju prepoznajemo – i ona koju prešućujemo
Istovremeno, i kod nas redovito svjedočimo raspravama o tome čemu kultura služi, treba li društvo financirati umjetnost i koliko je ona važna u odnosu na druge prioritete. Pratimo vijesti o zabranjenim knjigama, cenzuriranim filmovima, ukinutim festivalima i političkim pritiscima na umjetnike.
Kada se to događa u Iranu, Afganistanu ili Myanmaru, odmah prepoznajemo ograničavanje slobode. Mnogo je teže prepoznati kada se umjetničke slobode sužavaju suptilnije: kroz političke pritiske, kampanje protiv pojedinih umjetnika i umjetnica, zahtjeve za ukidanjem izložbi ili predstava, poruke o tome koja je umjetnost “prihvatljiva”.
Pravo koje zaboravljamo
A onda postoji još jedna razina – ona najtiša.
Trenutak kada i sami počnemo vjerovati da stvaranje pripada nekome drugome. Pravo na sudjelovanje u kulturnom životu i uživanje u umjetnosti nalazi se među temeljnim ljudskim pravima. To stoji u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima još od 1948. godine.
Ipak, mnogi umjetnost i dalje doživljavaju kao nešto rezervirano za druge: za profesionalce, za talentirane, za one koji imaju više vremena.
Pravo na sudjelovanje u kulturnom životu i uživanje u umjetnosti nalazi se među temeljnim ljudskim pravima. To često zaboravljamo.
Tu počinje paradoks.
Dok bez zadrške branimo umjetničke slobode kada su ugrožene izvana, vlastito pravo na stvaranje često prepuštamo bez borbe.
U mnogima od nas živi uvjerenje da umjetnost nije za nas. Da će za stvaranje biti vremena kasnije. Kada završimo posao. Kada riješimo obveze. Kada život postane manje kompliciran. A to “kasnije” često nikada ne dođe.
“Dok bez zadrške branimo umjetničke slobode kada su ugrožene izvana, vlastito pravo na stvaranje često prepuštamo bez borbe.”
Sloboda koja nestaje tiho
Priče umjetnica iz zemalja pogođenih ratovima i represijom ostale su mi važne jer podsjećaju koliko je sloboda krhka. I koliko lako zaboravimo da pravo na stvaranje pripada i nama.
Možda zato umjetnost toliko snažno djeluje na nas – jer nas podsjeća da je stvaranje jedan od rijetkih prostora u kojima možemo biti potpuno svoje, bez opravdavanja i bez dozvole.
Sloboda ne nestaje uvijek kroz velike zabrane. Ponekad nestaje tiho – u pjesmama koje nismo napisali, slikama koje nismo naslikali i pričama koje smo prepustili tišini.