Koliko puta ste kroz život onako usput čule za sebe da ste preosjetljive, da vam se ništa ne smije reći?
Koliko vam se puta dogodilo da se u nekim situacijama, kada emotivno reagirate, cijela odgovornost prebaci na vas, dok druga strana ni ne pomišlja o sebi, o svom načinu ophođenja, o tome da možda nije trebala reći ono što je rekla?!
Sve moje kolumne vrlo su osobni osvrti na život i na sve ono što se događa u njemu pa će tako biti i ova.
Upute za druženje sa mnom
Nebrojeno puta kroz život čula sam za sebe kako sam preosjetljiva, kako je sa mnom teško i kako se mora paziti – upute za druženje, kao da sam neki opasan antibiotik koji može gadno naštetiti drugome, a najčešće zapravo naštetim sama sebi.
I dok tako preosjetljiva gazim kroz život, nikad mi nije bilo jasno zašto se druga strana ne zapita kakva je ona, jer svi smo mi nekakvi… Pretjeruje li možda, kaže li možda i više nego što treba, zna li možda sama postaviti granice ili joj ih moram postaviti ja osobno, sva tako preosjetljiva?!
I kad mi kažu da se sa mnom ne može, da sam preosjetljiva, da je sa mnom teško… Najviše od svega zapeče me ono „preosjetljiva“ jer možda sam negdje s godinama i sama postala upravo takva – preosjetljiva. Reagiram na sve, ne dam više na sebe, često se lako rasplačem i povrijede me stvari koje možda nekad ne bih ni primijetila, a opet, s druge strane, moja preosjetljivost donijela mi je u život i to da lakše odrežem ljude, maknem ih od sebe, zatvorim vrata i odem ako se ne osjećam dobro.
Možda preosjetljivost ipak nije mana
Kažu da je preosjetljivost mana – možda i nije.
Više bih rekla da je preosjetljivost posljedica svega što smo prošli kroz život – svih onih prisilnih šutnji radi mira u kući, stavljanja sebe na posljednje mjesto jer svima oko nas mora biti dobro, a nama samima kako bude!
Zato danas reagiram. Ne zato što želim svađu, nego zato što više ne želim šutnju na vlastitu štetu, a onda si, pored toga što si preosjetljiva, još i konfliktna!
Zanimljivo je kako te ljudi brzo i lako etiketiraju kad im nisi po volji, kad im ne ideš niz dlaku, kad ne mogu s tobom onako kako bi oni htjeli…
Tada si preosjetljiva, teška, konfliktna, komplicirana… Rijetko će se netko zapitati je li možda upravo on svojim riječima, postupcima ili šutnjom pridonio tome.
Više ne nosim odgovornost za tuđe ponašanje
Ne mislim da sam uvijek u pravu, ali isto tako više ne pristajem nositi svu odgovornost za tuđe loše ponašanje samo zato što sam pokazala da me nešto boli.
A možda sam stvarno s godinama često postala preosjetljiva, reagiram, ponekad čak i burno… Na koncu, radije ću biti osoba koja još uvijek zna osjetiti, rasplakati se, zagrliti i otići kada više nije dobro nego netko tko je kroz život toliko otupio da mu je sve postalo svejedno, nebitno, ravno…
Svaka akcija ima reakciju
Često nije problem u tome što neki od nas osjećaju više – problem je u tome što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se premalo pazi na to kako se riječima dotiče nečije srce, kako se premalo pazi na onoga nasuprot nas, i ne samo riječima već i djelima.
Čini mi se da sve više živimo u jednom vrlo sebičnom svijetu, gdje svatko gleda samo i isključivo sebe i daje si za pravo i više nego što smije, pritom, naravno, ne očekujući ikakve posljedice. A posljedica često ima jer život je ponekad čista fizika – svaka akcija ima reakciju. Tako je i u životu. Ponekad je reakcija zakašnjela, ali je ima, prije ili kasnije…