Susrećete li se s ljudima koji stalno traže nečije priznanje, odobravanje, potvrde? Priznanje da su dobri i vrijedni radnici, odlični roditelji, odani prijatelji…
Odobravanje da su nešto dobro i ispravno učinili…
Srećem ih svakodnevno, na poslu, u društvu, po kavama i inim druženjima – slušam ih i pitam se zašto.
Zašto i zbog čega vam je potrebno odobravanje okoline, njihova potvrda da ste nešto odlučili dobro, ispravno?
Zašto?
Što je zapravo ispravno?
Pogotovo to traženje potvrde za ispravnost svojih djela? Na koncu, što je ispravno? Postoji li univerzalno pravilo što je ispravno? Ispravnost je za svakog od nas drugačija, ono što je ispravno za mene ne mora biti ispravno i za onog drugog. Mišljenja sam da je u životu sve ili barem većina toga relativna.
Nije li naš život vjerno ispisana knjiga djela koja najbolje govori o tome koliko smo u životu napravili, koliko smo uspjeli – knjiga koja dovoljno govori sama za sebe, kako nama samima tako i svijetu, i upravo zbog nje ne bi nam trebala potvrda okoline.
Razmišljam tako i o samoj sebi, živim poprilično tiho, skromno, gotovo pa neprimjetno – živim svoj neki život koji se nimalo ne razlikuje od tuđih života.
Život prepun uspona i padova, uspjeha i neuspjeha, smijeha i suza – jednostavno samo život satkan od svega i svačega.
Iza svojih odluka stojim svjesno i savjesno
Nikad nisam imala potrebu tražiti potvrde svoje ispravnosti od drugih. Zašto?
Iz jednostavnog razloga: u svakom trenutku života radim onako kako znam i mislim da je najbolje, u svemu dajem svoj maksimum – nekad ispadne dobro, nekad manje dobro, ali znam da su to samo i isključivo moje odluke iza kojih svjesno i savjesno stojim.
Potvrde od drugih ne trebam, ne tražim, ne želim niti da me kude, a još manje želim i tražim pohvale – meni je moj život koji sam proživjela do sada najbolji pokazatelj koliko sam u životu uspjela ili koliko sam pogriješila. Nije mi potreban nitko izvana da mi kaže: „Bravo, uspjela si“ ili pak: „Sve što si napravila do sada, napravila si krivo…“ Na koncu, uvijek je bitno koliko si u životu koji živiš sretan, ma koliko on za nekog bio kriv ili prav…
Ali, ljudi kao ljudi, kad ih pitaš, a još više kad ih ne pitaš, uvijek imaju nešto svoje za nadodati…
Previše slušamo druge, a premalo sebe
Ponekad mi se čini da previše slušamo druge, a premalo sebe, to zna biti veliki problem.
Nekada sam, ona stara ja, mislila da moram drugima objasniti svoje poteze, postupke, da se moram opravdati, da moram objasniti svoje izbore – tražila sam kroz život potvrdu sebe – danas to više ne radim.
Ne radim to zato što mislim da sam potpuno ispravna, da sam savršena, već sam kroz život spoznala da ne moram uvijek biti prihvaćena, svima jasna i razumljiva.
Na koncu, kad stanem i razmislim: koliko mi je uopće i bitno to nečije priznanje? Što ja imam od toga što mi netko velevažno klima glavom i kao, slaže se sa mnom?
Ništa, apsolutno ništa.
Dovoljno je mirno živjeti sa sobom
Dođeš u fazu života kad ne trebaš ničije „bravo“, kao što ne trebaš ni ičije „pogriješila si“.
Ono što mi je jedino dovoljno jest da mogu mirno živjeti sa sobom.
A drugi?
Neka misle što žele.
Ljudi kao ljudi – uvijek će imati nešto svoje za nadodati, oduzeti, procijeniti, pričati, prepričavati i kad ih netko nešto pita, a još više kad ih nitko ništa ne pita…