U zadnje vrijeme primijetila sam nešto pomalo neobično. Sve se češće imam potrebu smijati. Ne mislim na onaj obični smijeh koji se dogodi usput, kada netko pošalje dobar meme ili kaže nešto smiješno. Mislim na onaj pravi smijeh. Onaj od kojeg me zaboli trbuh, od kojeg na trenutak zaboravim što sam prije pet minuta trebala napraviti i nakon kojeg imam osjećaj kao da sam iz sebe izbacila nešto što nisam ni znala da nosim.
Počela sam čak namjerno stvarati više prostora za njega. Češće organiziram druženja s prijateljima. Uzela sam karte za komediju. Tražim filmove i ljude uz koje znam da ću se smijati. Tek sam tada shvatila koliko mi je to nedostajalo jer se nakon dobrog smijanja stvarno osjećam puno, puno bolje. Ispada da za to postoji i prilično dobar razlog.
Smijeh nije samo osjećaj
Kada se smijemo, ne mijenja se samo naše raspoloženje. Smijeh pokreće čitav niz fizioloških procesa. Može pomoći u smanjenju tjelesne napetosti, potaknuti otpuštanje endorfina i utjecati na stresni odgovor organizma.
Jedan sustavni pregled i meta-analiza iz 2023. godine, koji su obuhvatili osam istraživanja i ukupno 315 sudionika, pokazali su da su intervencije koje uključuju spontani smijeh bile povezane sa smanjenjem razine kortizola za oko 32 posto u odnosu na kontrolne uvjete. U analizi koja je promatrala samo jednu epizodu smijeha smanjenje je bilo još izraženije.
Zanimljivo je da učinak ne mora nužno početi tek nakon velikog smijanja. Stanford Lifestyle Medicine navodi istraživanje provedeno na odraslim osobama starijima od 65 godina u kojem je već samo iščekivanje humora bilo povezano sa smanjenjem razine kortizola za gotovo 50 posto. U istom istraživanju zabilježeno je i poboljšanje kratkoročnog pamćenja nakon smijeha.
To je posebno zanimljivo kada znamo da dugotrajna izloženost stresu može utjecati na procese povezane s učenjem i pamćenjem. Možda zato nakon dobrog smijeha ponekad imamo osjećaj kao da nam se glava malo razbistrila.
A što se događa s mentalnim zdravljem?
Smijeh neće izliječiti depresiju, anksiozni poremećaj ili nesanicu i ne može zamijeniti stručnu pomoć. Ipak, istraživanja pokazuju da humor i smijeh mogu biti korisni kao dio šire brige o mentalnom zdravlju.
Povezuju se sa smanjenjem stresa i napetosti, boljim raspoloženjem i većim osjećajem psihološke dobrobiti. Jedna meta-analiza 33 klinička istraživanja, koja su obuhvatila 2.159 odraslih osoba, pokazala je značajne pozitivne učinke terapija koje koriste smijeh na anksioznost i zadovoljstvo životom.
Jedan od razloga mogao bi biti i način na koji humor mijenja našu perspektivu. Problem nije nestao. Rok nije nestao. Neugodan razgovor nije nestao. Ali mi možda više nismo potpuno uronjeni u njega. Humor može stvoriti određenu psihološku udaljenost od onoga što nas opterećuje i omogućiti nam da situaciju nakratko pogledamo iz drugog kuta.
Ponekad nam upravo tih nekoliko centimetara udaljenosti treba da bismo ponovno mogli udahnuti.
Najbolji smijeh često nije onaj kojem se smijemo sami
Većina smijeha nije posljedica savršeno napisane šale. Smijemo se jer smo s nekim.
Zbog pogleda koji prijateljica napravi usred razgovora. Zbog potpuno glupe interne šale. Zbog priče koju smo već deset puta ispričali. Zbog nečega što u tom trenutku nikome drugome ne bi bilo smiješno.
Upravo je taj društveni aspekt smijeha važan. Kada se smijemo zajedno, ne dijelimo samo humor. Dijelimo trenutak povezanosti. Smijeh se lako prenosi s osobe na osobu pa se ponekad počnemo smijati samo zato što se netko drugi smije. Na kraju se više nitko ni ne sjeća čemu smo se uopće smijali.
Možda upravo zato smijeh nije samo kratkotrajna reakcija na nešto zabavno. On može biti i jedan od jednostavnih načina na koji se povezujemo s drugima.
Koliko bismo se onda trebali smijati?
Kardiolog Michael Miller, koji se godinama bavi istraživanjem učinaka smijeha, usporedio je pravi, duboki smijeh s tjelesnom aktivnošću i predložio da se „belly laugh” dogodi barem dva do pet dana u tjednu.
Nije riječ o službenoj medicinskoj preporuci, nego o njegovoj usporedbi kojom želi naglasiti da bi iskreni smijeh mogao imati svoje mjesto u redovitoj brizi o sebi. Ne trebamo zato uvoditi još jednu stavku u raspored i osjećati krivnju ako se nismo dovoljno smijali.
Možemo samo početi primjećivati gdje u našem životu već postoji prostor za njega. Otići na komediju. Nazvati prijatelja koji nas uvijek nasmije. Pogledati film koji znamo napamet. Organizirati druženje bez posebnog razloga. Ispričati istu priču po stoti put.
Zašto smo kao odrasli zaboravili smijati se?
Kao djeca vjerojatno nismo razmišljali je li druženje dovoljno produktivno. Nismo osjećali krivnju zato što smo pola sata radili nešto potpuno besmisleno. Nismo morali imati poseban razlog za igru.
Onda odrastemo. Počnemo raspoređivati vrijeme, planirati, raditi, učiti, brinuti, organizirati i rješavati. U tom procesu smijeh često postane nešto što ćemo napraviti kada sve drugo završimo.
Problem je u tome što „sve drugo” gotovo nikada ne završi. Zato mi se u posljednje vrijeme čini da možda ne trebamo čekati da nam život postane manje stresan kako bismo se više smijali. Možda trebamo svjesno napraviti prostor za smijeh upravo zato što je život stresan.