Mami ćete bez razmišljanja reći da nazove liječnika i provjeri promjenu koja je zabrinjava. Prijateljicu ćete podsjetiti da je vrijeme za mamografiju, a partnera uvjeravati da ne odgađa kolonoskopiju. Istodobno ćete vlastitu kroničnu upalu mjehura, koja vas muči već sedam mjeseci, pokušavati ignorirati. Reći ćete da sada nemate vremena, da sigurno nije ništa ozbiljno i da ćete se pregledom pozabaviti čim prođe ova gužva.
Za ljude koje volimo želimo sigurnost, zdravlje i najbolju moguću skrb. Kada je riječ o nama, ista se pravila odjednom više ne primjenjuju. Odgađamo preglede i traženje pomoći, zanemarujemo umor, bol i stres te vlastite probleme umanjujemo sve dok nas ne prisile da ih napokon shvatimo ozbiljno.
Zašto smo toliko brižni prema drugima, a tako nemarni, nestrpljivi i strogi prema sebi?
Drugima opraštamo ono zbog čega sebe osuđujemo
Olga Sasplugas zainteresirala se za ovu temu nakon što je, čitajući tekst autora Erica Barkera, otkrila knjigu psihologinje Kristin Neff „Self-Compassion: The Proven Power of Being Kind to Yourself“. Posebno ju je zaintrigiralo objašnjenje zbog čega bez problema suosjećamo s prijateljem koji prolazi kroz teško razdoblje, dok na vlastiti neuspjeh često reagiramo kritikama i osuđivanjem.
Prema objašnjenju Kristin Neff, dio odgovora krije se u načinu na koji funkcionira naš mozak. Kada pogriješi prijatelj, ne osjećamo se osobno ugroženo. Možemo se povezati sa sustavom zaduženim za brigu o drugima, koji je svojstven svim sisavcima. Zato nam je prirodno utješiti osobu do koje nam je stalo, saslušati je i ponuditi joj pomoć.
Kada se sami nađemo u problemu, aktivira se sasvim drukčija reakcija. Neuspjeh može ugroziti sliku koju imamo o sebi, pa tijelo reagira kao da smo izloženi stvarnoj opasnosti. Uključuje se jedan od temeljnih obrambenih mehanizama – borba, bijeg ili zamrzavanje.
Problem je u tome što se tada borimo protiv samih sebe. Napadamo se, osuđujemo, preispitujemo vlastitu vrijednost ili se povlačimo u osjećaj usamljenosti. Upravo zato, smatra Neff, mnogo je lakše biti blag prema drugima nego prema sebi. Tuđe poteškoće ne ugrožavaju naš identitet, dok nas vlastiti neuspjesi mogu vratiti u obrambeni način funkcioniranja.
Možda bismo zato prema sebi trebali početi postupati kao prema osobi za koju smo odgovorni i kojoj smo dužni pomoći.
A kako bismo zapravo trebali postupati prema sebi?
Brojne drevne tradicije nude sličan odgovor na pitanje kako se trebamo odnositi prema drugim ljudima. Kršćanstvo govori da drugima trebamo činiti ono što želimo da oni čine nama. Hinduizam uči da drugima ne trebamo nanositi ono što i sami smatramo bolnim. U judaizmu nalazimo poruku da bližnjemu ne činimo ono što je nama mrsko, dok islam naglašava da čovjek istinski vjeruje tek kada svome bratu želi ono što želi sebi.
To je poznato zlatno pravilo. No postoji još jedno pitanje kojem se posvećuje mnogo manje pozornosti: kako se odnosimo prema samima sebi?
Odgovori su često proturječni. Jedni tvrde da moramo biti puni samopouzdanja i neprestano se ohrabrivati. Drugi smatraju da je najvažnija poniznost i da sebe ne trebamo shvaćati previše ozbiljno. Postoje i oni koji vjeruju da bez strogoće prema sebi ne možemo napredovati ni postati najbolja verzija sebe.
Ipak, jedna jednostavna rečenica sažima drukčiji pristup: odnosite se prema sebi kao prema osobi za koju ste odgovorni i kojoj trebate pomoći.
Ponekad ćemo si, naravno, udovoljiti ili impulzivno napraviti nešto što nam pruža kratkotrajno zadovoljstvo. No koliko često svojim stvarnim potrebama pristupamo s istom pažnjom koju pokazujemo prijatelju u nevolji, članu obitelji, djetetu ili kućnom ljubimcu?
Drugima ćemo reći da zatraže pomoć, a sami je nećemo potražiti kada nam je potrebna. Bit ćemo uz prijatelja tijekom njegova najtežeg razdoblja, ali prema sebi nećemo pokazati jednako razumijevanje. Vjerovat ćemo u sposobnosti drugih čak i kada oni sumnjaju u sebe, dok ćemo istodobno odbijati vjerovati u vlastite.
Čak i automobil redovito vozimo na servis, dok za održavanje vlastitog fizičkog i psihičkog zdravlja često nemamo nikakav plan.
Istraživanja Kristin Neff, profesorice na Sveučilištu Texas u Austinu, potvrđuju nešto što mnogi vjerojatno već intuitivno osjećaju: prema sebi smo često mnogo stroži nego prema drugim ljudima. No promjena perspektive može utjecati na naše odluke, zdravlje i osjećaj zadovoljstva.
1. Kada donosite odluku, zamislite da savjetujete najbolju prijateljicu
Jeste li ikada primijetili da drugima dajete razumnije savjete od onih koje sami slijedite? Razlog nije u tome što ste licemjerni ili nedosljedni. Kada razmišljamo o tuđem problemu, lakše se možemo emocionalno udaljiti od situacije i sagledati je objektivnije.
Profesor Dan Ariely sa Sveučilišta Duke takav način razmišljanja naziva vanjskom perspektivom. Umjesto da se vrtimo u vlastitim strahovima i trenutačnim emocijama, možemo se zapitati: „Što bih savjetovala drugoj osobi da se nalazi u istoj situaciji?“
Kada savjetujemo nekoga drugoga, manje smo opterećeni vlastitim trenutačnim stanjem. Odluku promatramo s određene udaljenosti, zbog čega često dolazimo do pametnijeg i razumnijeg rješenja.
Bliskoj prijateljici vjerojatno ne biste dopustili da zbog jednog neuspjeha odustane od svega, ostane u odnosu koji je uništava ili nastavi ignorirati zdravstveni problem. Ne biste joj rekli da nije dovoljno vrijedna, pametna ili sposobna. Pokušali biste je smiriti, podsjetiti na činjenice i pomoći joj da napravi ono što je za nju dugoročno najbolje.
Zašto onda isti savjet ne biste dali sebi – i poslušali ga?
Poznata poruka glasi da trebamo voljeti bližnjega kao samoga sebe. No kada je riječ o donošenju dobrih odluka, ponekad je potrebno okrenuti tu rečenicu i naučiti voljeti sebe kao što volimo svoje bližnje.
2. Kada je riječ o zdravlju, brinemo se bolje za kućne ljubimce nego za sebe
Ne morate početi jesti pseću hranu, ali možda biste prema vlastitom tijelu trebali postupati barem jednako odgovorno kao prema tijelu svog psa.
Istraživanja pokazuju da su vlasnici pasa ozbiljniji kada biraju zdravu hranu za svoje ljubimce nego kada kupuju hranu za sebe. Pažljivo će proučiti sastav pseće hrane i tražiti najbolju opciju, dok će vlastiti obrok pojesti u žurbi, preskočiti ga ili zamijeniti nečim što im dugoročno ne koristi.
Slična se razlika vidi i kod lijekova. Ljudi će češće na vrijeme podići propisani lijek za kućnog ljubimca i pravilno mu ga davati nego što će se jednako dosljedno pridržavati vlastite terapije.
Takvo ponašanje nije dobro ni iz perspektive životinje koja o njima ovisi. Kućnom je ljubimcu potreban zdrav vlasnik koji će i dalje biti uz njega, hraniti ga, izvoditi u šetnju i pružati mu sigurnost.
Mnogi se ljudi, zahvaljujući psu, više kreću, redovitije šetaju i češće borave u prirodi nego što bi to činili sami. Kada je netko drugi ovisan o nama, lakše stvaramo zdravu rutinu i držimo je se.
Većina bi ljudi zato vjerojatno bila mnogo zdravija kada bi se prema vlastitom tijelu odnosila kao prema tijelu životinje za koju je odgovorna. To znači reagirati na simptome, odlaziti na preporučene preglede, uzimati propisanu terapiju, kvalitetnije se hraniti, dovoljno spavati i redovito se kretati.
Briga o sebi ne bi trebala započeti tek kada se stanje toliko pogorša da ga više nije moguće ignorirati.
3. Za više zadovoljstva zamislite glas brižne bake
U svojim je istraživanjima Kristin Neff došla do rezultata koji ju je u početku iznenadio. Pretpostavljala je da će ljudi koji imaju više suosjećanja prema sebi automatski pokazivati i više suosjećanja prema drugima. Međutim, barem među studentima koje je proučavala, ta povezanost nije postojala.
Kada malo bolje razmislimo, rezultat ipak ima smisla. Mnogi su ljudi vrlo pažljivi, strpljivi i puni razumijevanja prema prijateljima, dok su prema sebi izrazito strogi. Drugima dopuštaju da pogriješe, ali vlastite pogreške doživljavaju kao dokaz osobnog neuspjeha.
Ako se prema drugoj osobi ponašamo grubo, ona će se vrlo vjerojatno pobuniti, braniti ili udaljiti. Kada grubo postupamo prema sebi, tko će nas zaštititi?
Glas koji kritizira i glas koji bi nas trebao obraniti nalaze se u istoj glavi. Ako ne razvijemo drukčiji način unutarnjeg razgovora, kritičar može govoriti bez ikakva otpora.
Zato suosjećanje koje svakodnevno pokazujemo drugima moramo početi pokazivati i sebi. To ne znači opravdavati svaku pogrešku, izbjegavati odgovornost ili odustati od promjena. Samosuosjećanje znači pristupiti vlastitim teškoćama s razumijevanjem i podrškom koju bismo ponudili osobi do koje nam je stalo.
Istraživanja samosuosjećanje povezuju s većim zadovoljstvom, manjom razinom stresa i manjom sklonošću odgađanju obveza, kao i kvalitetnijim romantičnim odnosima.
No kako to primijeniti u svakodnevnom životu?
Kada unutarnji glas počne nizati kritike, takve je misli potrebno najprije prepoznati, a zatim ih oblikovati na pozitivniji i blaži način. Kristin Neff objašnjava da se samokritici najbolje možemo suprotstaviti tako da pokušamo razumjeti odakle dolazi, pokažemo suosjećanje prema vlastitom strahu i zamijenimo osuđivanje ljubaznijim odgovorom.
Zamislite da vam iste riječi izgovara osoba koja vas iskreno voli – primjerice brižna baka. Bi li vam rekla da ste bezvrijedni zato što ste pogriješili? Ili bi vas podsjetila da ste čovjek, da svatko ponekad pogriješi i da jedan loš dan ne određuje cijeli vaš život?
U terapijskim pristupima koji se koriste ovakvim metodama ljudima se najprije pomaže da zamisle sigurno mjesto, a zatim da stvore sliku idealne brižne i suosjećajne osobe. Takva vrsta vježbe u istraživanjima je bila povezana sa smanjenjem depresivnih simptoma, samonapadanja, osjećaja manje vrijednosti i srama.
Negativnim se mislima, dakle, treba suprotstaviti i preoblikovati ih. Svaki put kada se javi unutarnji kritičar, može se prizvati glas nekoga tko bi nam pružio podršku, razumijevanje i razuman savjet.
Kako podsjeća Kristin Neff, samo je jedna osoba u našem životu dostupna 24 sata dnevno i može nam u svakom trenutku ponuditi brigu i dobrotu – mi sami.
Što možemo učiniti drukčije?
Ako želimo donositi bolje odluke, trebamo se zapitati što bismo savjetovali najboljoj prijateljici u istoj situaciji. Vanjska perspektiva pomaže nam da se odmaknemo od trenutačnih emocija i jasnije vidimo što nam je doista potrebno.
Ako želimo bolje čuvati zdravlje, prema vlastitom tijelu trebamo postupati barem jednako odgovorno kao prema kućnom ljubimcu. Ne treba čekati da bol postane nepodnošljiva niti mjesecima odgađati pregled koji znamo da nam je potreban.
Ako želimo biti zadovoljniji, unutarnjeg kritičara trebamo zamijeniti glasom koji je topao, ali iskren. To nije glas koji poriče problem, nego onaj koji nam pomaže da kroz njega prođemo bez dodatnog ponižavanja i kažnjavanja.
Sve se ponovno svodi na istu poruku: prema sebi trebamo postupati kao prema osobi za koju smo odgovorni i kojoj želimo pomoći.
Zašto ipak ne poslušamo dobre savjete?
Većina ljudi zna barem dio onoga što bi mogla učiniti kako bi poboljšala svoj život. Znamo da bismo trebali redovitije spavati, kvalitetnije jesti, više se kretati, otići na pregled, zatražiti pomoć, postaviti granice ili završiti odnos koji nas povređuje. Unatoč tome, često ne uspijevamo skupiti motivaciju da to doista napravimo.
Jedan od razloga krije se u tome što ljudi uglavnom ne vole kada im se govori što moraju učiniti.
Bivši FBI-jev pregovarač za talačke krize Chris Voss smatra da će ljudi vjerojatnije provesti neki plan kada osjećaju da je ideja njihova. Autor Dan Pink također ističe autonomiju kao jedan od ključnih izvora motivacije.
Autonomija znači osjećati da upravljamo vlastitim životom umjesto da netko drugi upravlja nama. To je mogućnost da sami odlučujemo što ćemo raditi, kada, kako, gdje i s kim.
Upravo zato poruka da se prema sebi ponašamo kao prema nekome kome smo dužni pomoći nudi i mogući odgovor na problem motivacije. Ne trebamo nešto napraviti samo zato što nam je druga osoba rekla da moramo. Možemo to napraviti zato što smo sami prepoznali da nam je potrebno.
Na trenutak zato zastanite i zapitajte se: što sve činite kako biste pomogli osobi koju zaista volite?
A zatim barem dio te ljubavi, pažnje i odgovornosti pokušajte pokazati i sebi.