S kim odlazite na godišnji odmor?
Pretpostavljam s obitelji, djecom, partnerom ili prijateljima. To je normalno, društveno prihvatljivo, sasvim logično i, čini se, gotovo jedino ispravno. Jer godišnji je valjda vrijeme koje provodimo s ljudima koje volimo.
Ali jeste li ikada razmišljali o tome da na godišnji odete sami? I pritom mislim baš sami. Bez partnera, djece, prijateljica, ekipe i dogovaranja tko bi danas na plažu, a tko bi ipak još malo spavao.
Ja jesam. Zapravo, ove godine nisam samo razmišljala o tome nego sam donijela odluku: iduće godine idem sama na godišnji.
Ne zato što nemam s kim otići. Upravo suprotno. Idem sama jer se želim odmoriti. Želim se konačno malo sastaviti sama sa sobom i priuštiti si odmor koji neće biti samo promjena lokacije, nego pravi mentalni reset.
Želim odmor bez distrakcija, društva, buke i svih onih sitnih „moranja“ koja nekako uspijemo ponijeti sa sobom čak i na more. Mobitel tek toliko da javim da sam živa, bez društvenih mreža, nekoliko knjiga, nešto novca i ja sama sa sobom.
Meni zvuči kao više nego dovoljno.
Kad se godišnji odmor pretvori u godišnji umor
Nešto slično zamišljala sam i ove godine. Ne baš potpuni bijeg od svijeta, ali dovoljno blizu. Međutim, sve što je moglo krenuti krivo – krenulo je.
Na kraju se moj godišnji odmor pretvorio u apsolutni godišnji umor.
Otišla sam umorna, preopterećena i s glavom prepunom svega, a vratila se psihički u debelom minusu i, posljedično, fizički potpuno iscrpljena. Povremeno sam pomislila da bi bilo bolje da sam ostala kod kuće.
Upravo sam zato odlučila da sljedeće godine nema pregovora. Idem sama.
Čak već imam okvirni plan. Ili vrlo rano na početku sezone ili pred sam njezin kraj, a odredište je ono moje klasično mjesto kada poželim pobjeći od svega i sakriti se od svijeta – Susak.
Otok ničega zvuči mi kao raj
Susak je otok napravljen po svim mojim pravilima. To je, u najboljem mogućem smislu, otok ničega.
Nema automobila, nema buke, nema žurbe. Ima pijeska, trstike i čistog mora nestvarnih boja. Mislim da ima tri kafića, tri restorana i jednu trgovinu koja izgleda kao da je nekim čudom preživjela još od Jugoslavije.
Savršeno.
To je otok kojem se uvijek rado vraćam i koji savršeno zadovoljava sve kriterije one asocijalne introvertirane osobe koja očito živi u meni i povremeno zahtijeva svoja prava.
Na putovanja i godišnje odmore nekako se podrazumijeva da odlazimo s nekim. Zato sam nedavno najbližima najavila da ubuduće planiram barem dio odmora provoditi sama. Bez ikoga.
Očekivala sam čuđenje. Upitnike iznad glave. Barem ono: „Dobro, jesi li ti jebeno normalna? Tko ide potpuno sam na godišnji?“
Dogodilo se nešto sasvim drugo.
Koliko nas zapravo potajno želi otići samih?
Iznenadilo me koliko ljudi oko mene želi potpuno istu stvar. Otići nekamo sam. Na nekoliko dana, tjedan, možda i dulje. Bez obitelji, partnera, prijatelja i obaveze da svoje vrijeme prilagođavaju bilo kome.
Još me više iznenadilo što mnogi od njih to gotovo nikada ne izgovaraju naglas.
Kao da se toga pomalo srame. Kao da će ih netko proglasiti čudacima. Ili još gore, zaključiti da su jadni i usamljeni jer, eto, nemaju s kim otići na more.
A ja se pitam: što je zapravo toliko čudno u tome da nekamo odeš potpuno sam?
Bojimo li se što će reći okolina? Naravno da se bojimo. Mnogi od nas puno više nego što su spremni priznati.
Hoće li netko pomisliti da smo usamljeni, da nemamo nikoga ili da s nama nešto nije u redu? Možda hoće. Ali koliko bi nam uopće trebalo biti važno što netko drugi misli o načinu na koji živimo vlastiti život?
Teoretski – nimalo.
U stvarnosti, okolina nam puno češće nego što želimo priznati diskretno određuje kako bi naš život trebao izgledati.
Možda nam ne nedostaju ljudi, nego samoća
Pitala sam se koliko zapravo ljudi ima iskrenu potrebu povremeno biti potpuno samo sa sobom. Pobjeći od svega i svih. Ne zato što ne vole ljude oko sebe, nego upravo zato što su im stalno dostupni.
Mislim da nas je puno.
Cijeli dan nekome smo nešto. Djeci roditelj, partneru partnerica, na poslu kolegica ili šefica, prijateljici rame za plakanje. U nekoliko sati uspijemo biti psiholog, kućanica, domaćica, roditelj, savjetnik, ljubavnica i organizatorica života.
Milijun uloga u jednom jedinom danu.
Iscrpljujuće, zar ne?
Možda je zato došlo vrijeme da se prestanemo sramiti želje da budemo malo „čudni“. Malo svoji. Da si bez grižnje savjesti uzmemo vrijeme u kojem nikome ništa ne trebamo biti.
Ne mislim da bismo trebali pobjeći od ljudi koje volimo. Mislim da bismo si povremeno trebali dopustiti otići dovoljno daleko od svega da ponovno čujemo sami sebe.
Jer svi drugi povremeno mogu otići od nas.
Od sebe, koliko god pokušavali, ne možemo nikamo.
I možda je baš zato dobro naučiti uživati u vlastitom društvu.