Jučerašnje jutro je započelo pozivom Lady Boss: „Je l’ pišeš kolumnu za sutra?“, dok je iz mojih usta izašlo jadno: „Huh?“. Objašnjavam joj kako nemam ideje, nemam riječi za staviti na papir, sve je nekako stalo. Znam, znam, treba se pokrenuti odnosno ne stati i biti pozitivan i pokušavati izvući najbolje iz cijele situacije.
Ne znam kako je vama, ali od onog jutra kad nas je potres doslovno izbacio iz kreveta, sve mi se preokrenulo.
Prvih tjedan dana sam bila pod stresom cimajući se svakih sat vremena na potrese jer zgrada u kojoj živim i nije baš nova, a u centru se osjeti skoro svako podrhtavanje.
O koroni uopće nisam tih dana niti razmišljala, to mi je palo u drugi plan. Iz Zagreba više „pobjeći“ ne mogu u Požegu jer propusnice nemam, a niti se smijem približiti kući u kojoj sam odrasla jer je baka rizična skupina.
“Zaglavljena”
I tako sam ostala „zaglavljena“ u Zagrebu.
U traženju inspiracije za današnji tekst, jedna od glavnih vijesti je žena koja je otišla platiti račune u poštu dok je pozitivna na koronavirus.
Ja sam onaj odgovorni građanin – izlazim u dućan u kvartu baš kad moram, s maskom obavezno, jer tete u dućanima su izložene svakodnevno stotinama ljudi, a mi barem možemo nositi masku dok kupujemo. Izašla sam van jednom u šetnju, nakon točno dva tjedna i sjela u park na pola sata. Ne znam kad sam uživala toliko u svježem zraku i suncu jer je jedini zrak koji imam onaj na prozoru.
I onda si razmišljam, što ti može biti u glavi da s koronom izlaziš bez beda platiti račune, kupiti šampon, pokušati izaći iz grada? Ma, nebitan je razlog! Koji te to glasić u glavi tjera da izađeš iz samoizolacije i ugrožavaš ljude oko sebe?!
Neki dan sam vidjela na Facebooku meme „Od nas se traži da ostanemo doma i ništa ne radimo. Nemojmo i to zajebat“!
E, bome jesmo! Itekako!
Klasa optimist
Jako me ljute glupi ljudi, da reći ću to, jer svi koji smo uzorni građani u ovom trenutku to i mislimo, zaista ugrožavaju zdravlje drugih. S tim principom nećemo mi tako skoro iz karantene. I da, slažem se da svi oni koji su u samoizolaciji trebaju dobiti kazne. Ako nećeš milom, onda ćeš silom.
Koliko moraš biti sebičan da ugrožavaš ljude koji su isto na „prvoj crti“ – prodavači, djelatnici u pošti ili ljekarnama, koji se vjerojatno svaki dan boje za svoje zdravlje, a bez njih ne bi imali lijekove i hranu?
Ne znam kojim rječnikom i tko još mora reći OSTANI DOMA jer nekoliko tjedana brzo će proći i (nadamo se) životi će nam se vratiti u normalu.
Cijela situacija u kojoj se nalazimo je očito spustila i moj vječni optimizam. Mislim da većina nas u ovom trenutku isto misli i isto se osjeća s istim pitanjima u glavi. Ono što vam mogu reći, a i sebi je #ostanidoma, pokušajmo držati mirnu glavu koliko možemo. Ako ste skloni napadajima panike, koji su i meni poznati, pričajte s ljudima, zovite svoje najdraže, dišite duboko. Sve jednom prođe pa će i ovo.
