Zašto sam u 30-ima počela drugačije birati ljude oko sebe?

Mnogi su mi govorili da će sve postati drugačije kada napunim 30. Na to sam samo odmahivala s osmijehom na licu i nevjericom. Malo je reći da su bili u pravu. Prije četiri godine, kada sam navršila 30, nešto se u meni promijenilo – počela sam više štititi sebe. Nije ni čudo da sam počela birati prijatelje. Ona poznata: „Što si stariji, to će ti se krug ljudi smanjivati“ postaje sve realnija.

Mnogi su mi govorili da će sve postati drugačije kada napunim 30. Na to sam samo odmahivala s osmijehom na licu i nevjericom. Malo je reći da su bili u pravu. Prije četiri godine, kada sam navršila 30, nešto se u meni promijenilo – počela sam više štititi sebe. Nije ni čudo da sam počela birati prijatelje. Ona poznata: „Što si stariji, to će ti se krug ljudi smanjivati“ – postaje sve realnija.

Budući da sam jako ekstrovertirano biće, ludi vodenjak koji puni baterije u društvu voljenih, ne mogu reći da sam se prestala družiti s ljudima. Samo sam ih počela „spremati u ladice“. Naravno, neke sam ljude ostavila iza sebe. Jer koliko god se trudiš, shvatiš da ti se prioriteti mijenjaju, da je vremena premalo, a samosvijest veća, više nemaš energije ulagati u jednosmjerne odnose.


Svaki odnos je dvosmjeran

Svaki odnos je dvosmjeran – bio on partnerski, prijateljski, roditeljski, sestrinski, obiteljski… Nije važno tko si, već koliko daješ“, rečenica je koju često ponavljam kada govorim o odnosima.  Sigurna sam da bi se svi složili s tom rečenicom, ali u praksi je nešto drugačije.

Foto: GirlsLab Photography

Imate partnera za kojeg mislite da ćete ga baš vi promijeniti i da je dovoljno što vam daje mrvice ljubavi. Oca, majku ili sestru s kojima ste zarobljeni u konstantnom pasivno-agresivnom odnosu. Toksično prijateljstvo koje vas je strah napustiti… I tako u krug.

Mnogi smo se našli u takvim odnosima, pogotovo kada si ‘mlad i lud’. U 20-ima ne razmišljaš o tome koliko netko utječe na tvoje odluke, koliko ulazi u tvoj osobni prostor i koliko se moraš nekome opravdavati.

Što se dogodi kada osvijestiš sve navedeno?

Shvatiš da više nisi ‘mlad i lud’ i da želiš štititi sebe – svoju energiju i svoje vrijeme. Ne želiš se više ikome opravdavati. Smeta ti kada netko prelazi tvoje granice, pogotovo ako si već nekoliko puta rekao ‘ne’ i ‘stani’. Kada počneš sve to primjenjivati, prvo ćeš postati teška.

Osobama kojima je odgovaralo tvoje dotadašnje ponašanje, to što si bila poslušna, podložna i radila onako kako ti savjetuju – eh, tu se stvari mijenjaju. Svašta ružnog ćete si izgovoriti dok ćeš braniti sebe i postavljati granice. S jedne strane, dugotrajan je to proces dok jedni prihvate tebe, možda ne novu, nego ozbiljniju verziju, s granicama, uvjerenjima i mislima koje se više ne mogu lako poljuljati.

S druge strane, tog procesa uopće nema jer tu promjenu dočekaju širom otvorenih ruku. A s treće strane, neke ljude jednostavno ostaviš iza sebe. Jer nakon godina i godina truda – više ti se, najiskrenije, ne da.

Ako u cijelu priču uključiš psihoterapiju, čitanje knjiga o ljudskoj psihologiji, slušanje podcasta i razgovore o temama koje te prije nisu zanimale, dolazi veća samosvijest. Ta samosvijest nije samo o sebi i svojim traumama. Nije samo o odgovorima na pitanja zašto si nešto rekla ili napravila. Ona je i o drugima.

Previše sam se puta pitala: „Zašto se ova osoba tako ponaša prema meni? Zašto je baš to rekla? Zašto je napravila baš ono što zna da me najviše smeta?“ Znate koji je odgovor? Da nije stvar u meni, nego u njima. To rade iz svoje potrebe za nečim, često nesvjesno – iz svojih triggera i nezadovoljstva koje nose u sebi. A odgovor na pitanje ‘zašto’ možda nikada neću dobiti. I možda ga niti ne trebam.

I onda počneš više promatrati ljude – njihove postupke i riječi.

Shvatiš da nikada nećeš otići na onu jednu kavu s najboljom prijateljicom s fakulteta – i to je u redu. Shvatiš da ne možeš sa svima voditi iste razgovore i dijeliti svoje misli. Više se ne svađaš, nego pustiš. Jer nema smisla gubiti energiju i vrijeme na neke rasprave. Shvatiš da ljudi imaju previše svojih problema i da ih često reflektiraju na tebe. Ne slušaš više uvjeravanja: „Ali to tako moraš napraviti! Ja sam u pravu!“, a kako je nedavno Danijela Lončarić objasnila na svojoj radionici – ti ljudi, koji upravo to govore, nemaju samosvijest.

Oduvijek biram ljude s kojima mogu biti svoja. Nikada se nisam znala pretvarati, ali danas biram ljude koji poštuju mene, moje granice, ljudi s kojima odnos ide u oba smjera. Svjesna sam da nisu svi za dubokoumne razgovore u tri ujutro, nisu svi za biti rame za plakanje i nisu svi za putovanja i izlaske.

To je sve u redu. Ne smatram da je odnos dobar samo ako se svaki dan čuješ i ako možeš s jednom osobom sve napraviti. Pravi odnosi su oni i kada se ne vidiš nekoliko mjeseci s prijateljima jer – život, a nastaviš s istim povjerenjem i ljubavi prema njima (i oni prema tebi) kao da ste se vidjeli jučer.

WRITTEN BY
Anja Mihaljević Ceranja
Tijekom školovanja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu osnovala je Udrugu za promicanje inkluzija osoba s invaliditetom Mogu sve. Po završetku školovanja zapošljava se kao novinarska, a potom u marketingu. Danas je vlasnica marketinške agencije, ali i dalje piše kolumne te se bavi novinarstvom.