Aljoša Bagola: „Kad ti ne možeš reći ne, tvoje tijelo kaže ne”

U razgovoru za She.hr Aljoša Bagola otvoreno govori o godinama tijekom kojih je ignorirao upozorenja, potrebi da uvijek bude onaj koji može sve i granicama koje je najprije morao postaviti samome sebi.

Aljoša Bagola slovenski je autor, predavač i stručnjak za kreativnost koji je dva desetljeća proveo u oglašivačkoj industriji. Kao izvršni kreativni direktor agencije Pristop gradio je uspješnu karijeru, a u Sloveniji je proglašen i kreativnim direktorom desetljeća. Iza profesionalnih priznanja, međutim, dugo su se skrivali iscrpljenost i zanemarivanje vlastitih potreba. Iskustvo pregorijevanja opisao je u knjizi „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke”, nakon koje se intenzivnije posvetio pisanju i predavanjima.

U razgovoru za She.hr, Aljoša otvoreno govori o godinama tijekom kojih je ignorirao upozorenja, potrebi da uvijek bude onaj koji može sve i granicama koje je najprije morao postaviti samome sebi. Dotaknuli smo se i pritiska da neprestano budemo bolji, produktivniji i zadovoljniji, osjećaja krivnje kada kažemo „ne” najbližima te pitanja zašto nam je ponekad toliko teško jednostavno stati i gledati u strop.

Kad se danas osvrnete na razdoblje prije burnouta, koje ste znakove najduže ignorirali i što se moralo dogoditi da sebi kažete: „Ovako više ne mogu”?

Ignoriranje sebe vrlo je lako prikriti radoholičarstvom i različitim kompenzacijama, u mojem slučaju nagradama, uspjehom i statusom. Tako sam vrlo dugo odgađao zdravu brigu o sebi, a ona nužno uključuje i postavljanje granica.

Ono što često stoji između nas i neke naše optimalne verzije, koja je autentična, znatiželjna, kreativna i zdravo slobodna, jest identitet koji smo forsirali ili koji drugi glorificiraju. U mojem slučaju to je bio identitet spasitelja, Supermana, superkreativca, onoga koji dobiva sve nagrade. I onda imaš osjećaj da taj identitet ne smiješ izgubiti jer je na nesvjesnoj razini povezan s preživljavanjem.

Tako sam odugovlačio i ignorirao baš sve simptome: depresiju, stalno gunđanje i kroničnu iscrpljenost. To je trajalo godinama. Zapravo sam bio ovisnik. Trebao mi je adrenalin, trebali su mi izazovi i stalno nove ambicije. A kada ti ne možeš reći „ne”, tko ga kaže? Tvoje tijelo.

Tako sam, hvala Bogu, pregorio, izvukao se iz tog brutalnog razdoblja i počeo na zdrav način postavljati granice. Ali za početak sebi, svojoj ambiciji i svojoj ovisnosti o radu. Onda sam, korak po korak, isklesao ovu verziju sebe koja je danas ovdje s vama.

Granice je često najteže postaviti upravo ljudima koji su nam najbliži. Lakše ćemo neznancu reći da ne ulazi u naš prostor nego mami, partneru ili prijatelju objasniti da nešto ne želimo ili ne možemo. Kako ste vi došli do toga da ih postavite i što biste savjetovali ljudima koji se s tim još bore?

Važno je da granice ne tretiramo kao neki poseban fenomen, nego kao alat za poboljšanje naših odnosa: partnerskih, prijateljskih, poslovnih i obiteljskih. U drugom koraku trebamo razumjeti da postavljanjem granica ne postajemo egoistični ili sebični, nego zdravo samopouzdani.

To ne znači da mislimo: „Sada sam odjednom bolji od svih oko sebe, od svoje mame ili roditelja.” Znači da razumijemo kako možemo biti bolji nego što smo trenutačno i kako naši odnosi mogu biti bolji nego što jesu. Dobar odnos podrazumijeva da možemo postavljati granice bez straha da će zbog toga završiti. To je svojevrstan lakmusov test.

Naravno, mi smo bića koja imaju potrebu pripadati. Zato nas je strah izgubiti ljude koji su nam omogućili da budemo ovdje, koji su nam bili podrška kada smo ih trebali. Ali možemo doći do točke u kojoj sebe nužno moramo staviti na prvo mjesto jer način na koji živimo više nije održiv. Ne možemo tako nastaviti.

Osjećaji krivnje, straha i tjeskobe mogu biti dio tog procesa postavljanja granica. Krivnja ne znači nužno da smo napravili nešto loše. Možda smo nekoga i razočarali jer smo odbacili njegovo očekivanje, ali možda istodobno prvi put u životu radimo nešto novo. Tako granice, zajedno s krivnjom koja ih prati, mogu biti signal dobre promjene u našem životu.

Danas više nije dovoljno samo puno raditi. Trebali bismo i vježbati, meditirati, čitati, pravilno se hraniti i imati gotovo savršeno organiziran dan. Društvene mreže dodatno nameću taj pritisak, dok naš stvarni život izgleda drukčije. Možemo li pregorjeti i od stalnog nastojanja da budemo najbolja verzija sebe?

Ljudi često misle da se pregorijevanje događa zbog previše rada. Ja govorim o odnosima u kojima nedostaju povjerenje i suradnja. Kada to nestane iz nekog nama važnog odnosa, kao što se dogodilo u jednom mojem važnom odnosu, možemo se baciti na još više rada kao oblik kompenzacije. Tada mislimo da se sve dogodilo zbog previše rada.

Ali i taj način stalnog optimiziranja, u kojem danas živimo, vodi nas prema pregorijevanju. Sve te razine sebe koje želimo poboljšati mogu biti pokazatelj da duboko u sebi mislimo kako nismo dovoljno vrijedni takvi kakvi jesmo, kako izgledamo, kako mislimo ili kako živimo.

Zato pretjerujemo s optimizacijom, a psihološki to zapravo može značiti da naš odnos sa samima sobom nije dobar. Time smo već označili jednu kućicu kao kvalifikatora burouta – disfunkcionalan, toksičan odnos sa samim sobom.

Imamo pametan sat, spavamo na pametnom madracu, sjedimo na pametnoj WC školjki, a možda smo, da kažem banalno, sve gluplji jer ne razumijemo što se zapravo događa u nama. Zato su granice ponovno vrlo važne, kako bismo i na sebi počeli raditi na zdrav način.

Čini se da nam je sve teže dopustiti si da jednostavno stanemo, odmorimo se ili gledamo u strop. Stalno imamo osjećaj da nešto moramo napraviti i da odmor najprije moramo zaslužiti. Zašto nam je toliko teško biti bez obaveza?

To je zapravo strategija kojom bježimo od sebe. Kada se nađemo u situaciji u kojoj možemo ili moramo gledati u strop, počinje faza koja nas tjera da si postavljamo neugodna pitanja. Tko sam ja zapravo ako maknem identitet spasitelja? Ako maknem identitet Supermana? Ako maknem identitet kreativnog direktora? Zato radije bježimo od toga. Radije radimo.

Te kompenzacije su nešto što nas sputava. I to nije nužno loše, jer moje iskustvo s burnoutom je to što me je sputavalo je postalo, to što se skriva u toj riječi – moj put. Zbog toga sam zahvalan na tom iskustvu jer sam se kroz bol, tjeskobu i depresiju morao suočiti s tim identitetom Supermana i pronaći samoga sebe u svijetu stalnog dokazivanja i vrhunskih rezultata.

To nije lak put. I danas moram raditi na tome da ne jurim za previše prilika. Postoji taj takozvani „shiny penny” kompleks, kada se pojavi neka blistava, privlačna prilika pa osjetiš da je moraš ostvariti. Moramo stalno raditi određene korekcije samih sebe i kroz novo viđenje stvari prepoznati što nam je važno u životu. To je možda mir, to je možda zadovoljstvo u malim stvarima. Znam da to može zvučati kao duhovni klišej, ali ja to živim. Mogu usporediti svoj današnji život s razdobljem u kojem sam bio vrlo cijenjen i nalazio se u toj centrifugi adrenalina i slave. Danas živim sasvim drukčije.

Kako prepoznati što nam je doista važno i razlikovati vlastite želje od onoga što mislimo da bismo trebali željeti?

Tako da napravimo brutalnu inventuru u kojoj smo stvarno iskreni prema sebi. Da na neko vrijeme ostavimo po strani uspoređivanje s drugima na društvenim mrežama i dođemo do svojih stvarnih vrijednosti.

Moja dominantna vrijednost je kreativnost. Kada sve podredim tome, dobijem svojevrstan popis zadataka za vlastiti život. To znači i da znam čemu sve moram postaviti granice, za čime ne smije više juriti, kako bih bio zdrav i dobro. Ta je inventura vrlo teška jer živimo intenzivnim tempom, okruženi masom informacijama koje nas ne puštajz iz te centrifuge. Zato ponekad kažem da je bol i tjeskoba, poruka života da vrijedimo.

Ja sam bio primoran napraviti tu inventuru i odrediti kako moj život treba izgledati, a onda korak po korak doći do toga da u svakom danu imam dovoljno mira i zadovoljstva, a ne samo tu i tamo. Mislim da nas u tome da takve promjene napravimo ranije često sprečava to što u životu još nemamo dovoljno boli. A kada dođeš do razine pregorijevanja na kojoj sam ja bio, treći stupanj burnouta to je stvarno, stvarno teško.

Danas nam se sa svih strana nude savjeti, metode i ljudi koji obećavaju promjenu života. Kako prepoznati osobu koja nam doista može pomoći?

Za početak, nemojmo tražiti brza rješenja. Ako vidimo nekog coacha ili bilo koga drugoga tko nas uvjerava da će nam promijeniti život za 24 sata, 21 minutu ili tjedan dana – ne, ne vjerujte tome.

Ako ne tražimo brza rješenja i spremni smo intenzivno raditi na sebi, naš kompas može nas usmjeriti prema autentičnosti i postavljanju granica. Postavljanje granica je vještina, a to znači da se mora vježbati.

Živimo u svijetu trenutačnog zadovoljenja, sve dobijemo odmah, opsjednuti smo s rezultatima svega što radimo. Zato ljudi od postavljanja granica odustanu prije nego što su zapravo i počeli. Preteško im je, osjećaju krivnju i strah. Zbog toga treba početi s malim granicama, korak po korak. Primjerice, želimo ostati na kauču i odmoriti se, a onda nas prijatelj pozove na kavu. U tom slučaju je bolje da kažemo da me mogu ovaj put, možemo se čuti drugi put. Tako da sve to gradimo malim koracima, gdje nema instant rješenja

Koliko marketing ima važnosti u radu na sebi? Mislite li da marketing pretjerano govori prvo – niste dobro, a onda se prodaju knjige da vam treba pomoć?

Da. Marketinga je previše u tome. To je genom kapitalizma gdje nagovara naše strahove, da proispitujemo naše vrijednosti, jer ako nismo vrijedni, ne zaslužujemo živjeti i onda tražimo kompenzacije. Kompenzacije su ime i prezime nekog drugog koje stoji na majici, koje se brendira i tjera te da kupiš kako bi bio dobar za ovaj svijet.

WRITTEN BY
Anja Ceranja
Tijekom školovanja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu osnovala je Udrugu za promicanje inkluzija osoba s invaliditetom Mogu sve. Po završetku školovanja zapošljava se kao novinarska, a potom u marketingu. Danas je vlasnica marketinške agencije, ali i dalje piše kolumne te se bavi novinarstvom.