Nema mi ništa ljepše na svijetu vidjeti od prirodno lijepe žene. Ali ono pravo, iskreno lijepe žene.
Volim vidjeti prirodnu ljepotu žene, onu iskonsku bez umjetnih trepavica, bez koječime napumpanih usana, bez zamrznutog lica koje od silnih stavljanja botoksa i filera više ne mogu složiti nikakvu grimasu na licu.
Moderno doba, rekla bih, proizvodi lutke, jedna pored druge. Sve do jedna iste. Iste trepavice, ista usta, iste grudi, gotovo isti nosovi. Samo tako je sada in, to je moda.
Neke u tom svom “uljepšavanju” ostaju vrlo diskretne, mogu reći čak da im i dobro stoji.
Izgubljeni kompas
Iako neke često izgube kompas u uljepšavanju, krenu s pretjerivanjem iako ni same vjerojatno ne kuže da su pretjerale, da im to jednostavno ne stoji. Ništa što je previše u životu nije dobra donijelo. Vjerojatno, već odavno izgubljene i nevoljene u sebi, pogube se i izvana. Usudila bih se reći, nažalost, nikad bolje kopije. Skoro sve iste i sve tako prazne, nažalost, a uvjerene u svu svoju prekrasnost.
Međutim, i to je sasvim u redu, svatko ima svoje prioritete i ti su prioriteti u redu, dok su u granicama normalnog. Mislim da se vremenom te granice normalnog nekako brzo pomaknu i ono što je normalno začas neprijatno prijeđe u nenormalno. Nažalost!
Sve je manje oko mene žena koje imaju neku godinu iza sebe, ali se ne srame svog izboranog čela, niti svojih bora smijalica. Nije da se ne srame, već sve te “falinge” s ponosom i dostojanstvom nose. Šepure se njima kao nekim trofejima.
Ma čak ih i ne bih nazvala falingama – to je samo život ispisan na licima svakog od nas. Stvarno moram reći da takve žene gledam s oduševljenjem, inspiriraju me…
Potpis
Do sada mi nikad nije palo na pamet da brišem niti ispravljam životne potpise sa svog lica ili tijela. Kad se onako malo zadubljeno pogledam u ogledalo uvijek si pomislim, aha, ova bora mi je od smijeha, a ova mi je od briga.
Ova bora mi je od tuge i slomljenog srca, e, a ova ovdje duboka – e, ta mi je od raspadanja i ponovnog skupljanja. I neka ih, po njima znam da sam živa, da postojim… Ne živa u smislu da mi srce lupa, već živa jer živim život u kojem si ponekad na rubu, ponekad na vrhu brijega, a odjednom -kao da te netko strmoglavi nizbrdo kao da nisi nikad ni bio gore…
I netko nas je osmislio fizički sasvim različite, izvana ispravne i neispravne i nekako mislim da smo upravo takvi apsolutno najljepši, jedinstveni, posebni i unikatni…
