Nema mi gore nego kad me u usranom periodu života, a svi ih imamo, netko pita kako sam? Kako tada čovjek može biti osim bezvoljno, umorno, šuplje, jednostavno – razliveno.
Upravo se sada i sama tako osjećam, zašto? Ne znam?
Do čega je? Isto tako, ne znam.
Mogu samo nagađati; možda je do vremena, možda do PMS-a. Možda samo zato što mi je predobro u životu pa se ponašam kao neka nezahvalna, razmažena balavica koja više ne zna što bi sama sa sobom, kao ni sama od sebe.
Možda je sve, možda nije ništa od gore navedenog.
Svakakvih nam se informacija i iskustava nagomilalo u našim glavama kroz ugode ili neugode koje nam život svakodnevno servira.
Ponekad smo svjesni pohranjenih iskustava i to je super, jer upravo tada možemo mijenjati sebe, svoj život. Možemo donositi drugačije odluke i izbore. Možemo svjesno djelovati.
Iako, često mislim da nismo svjesni svoje teške i sumorne prtljage koju svakodnevno nosimo. Živimo po dobro uhodanoj špranci koju su nas naučili roditelji, društvo, sistem i ini koji nas okružuju. I kad bi moguće i htjeli drugačije, ponekad kao da niti ne znamo, a osjećamo da ovo što živimo nije ono pravo. Nije dobro za nas kao pojedinca, nije ono što si želimo.
Ne osjećamo se ugodno, motivirano, zadovoljno, poletno… Baš kao ni ja danas, a ni jučer, moguće će tako biti i sutra.
Jednostavno dođu ti dani. Iako je sunce na vrh neba u nama je tada neki sumrak, magla, težina i tuga.
Do čega je – tko će više znati.
Tko zna što više izlazi iz tih naših ludih glava i umorne duše, neki bi rekli da je to samo čišćenje… Čišćenje čega, pomislim ponekad?!
Jedino mogu reći iz osobnog iskustva – znam da su to oni prokleto teški i sumorni, beskonačno dugi dani koji nikako da završe. Svaki jebeni dan je dug kao godina koja kao da nema niti početak niti kraj. Traje i traje…
Dani kad ne možeš ni sam sa sobom, ni sam protiv sebe.
Dani koje jednostavno želiš samo prespavati jer sve drugo tada ima vrlo malo ili pak nimalo smisla.
Svjesna sam da je život jedna amplituda, i da si čas gore, čas dolje, čas balansiraš negdje između da ni sam ne znaš kako.
Ništa nije zauvijek, ni sreća, ni tuga, bi bol, ni ugoda – sve je promjenjivo i nestalno, sve je od danas do sutra, sve teče.
I upravo ta životna nestalnost je jedino što me trenutno iskreno tješi jer sam svjesna da će sve jednom proći, da sve prolazi.
Sve te naše tuge i boli jednog dana zamijenit će sreća i zadovoljstvo, i onda sve opet u krug iz dana u dan…
