Čovjek uči dok je živ: Kako do nove proteze?

U listopadu prošle godine počeo je rad na mojoj novoj protezi. Mnogi me pitaju kako se napravi i što sve ja trebam raditi u tom procesu, misleći da dođem kod protetičara, uzmem novu Pamelu i to je to. Mnogi pitaju i iz pristojnosti kako teče proces pa im vidim nelagodu na licu kada počnem pričati.

S obzirom na to da sam 1. srpnja napokon dobila posljednju protezu, ispričat ću vam ovaj mukotrpan proces. Da, dobro ste pročitali – moja nova Pamela radila se nešto više od osam mjeseci.

Sve počinje s time da se u Hrvatskoj pravo na novu protezu ima svake tri godine. Govoreći generalno za nas, mlade i izrazito aktivne ljude, po mojoj procjeni trebalo bi je mijenjati svakih godinu i pol do dvije. Zamislite samo kako bi vama bilo hodati u istim cipelama tri godine. Ne biste to voljeli i mogli, zar ne? Ali, osobe s invaliditetom naša Vlada ništa ne pita i oni koji donose zakone su potpuno zdravi pa logično, mogu dati svoje stručno mišljenje o potrebama osoba s invaliditetom.

Kada kažem da imam pravo na protezu svake tri godine, to znači da HZZO pokriva izradu nove proteze svake tri godine, ALI nemojte misliti kako možemo birati kao u dućanu. Ne, ne. Postoje određene proteze (u ovom slučaju govorim za stopala, kozmetiku, specijalne čarape koje štite nogu od oštećenja prilikom nošenja proteze i sve ostale dodatke) koje možemo „dobiti“, a u slučaju da nam odgovara nešto drugo, moramo sami platiti.

Nemojte misliti kako se proteza ne može oštetiti ili puknuti – sve mi se to dogodilo. Nemojte isto tako misliti da se svi dodaci ne troše i kako dobivamo godišnju (ili trogodišnju zalihu) opreme. Naime, ako govorimo o silikonskoj čarapi za zaštitu noge, imamo pravo na dvije godišnje. Ja sam prije koristila četiri pa sam plaćala skoro 300 kuna dvije dodatne čarape godišnje. Po novome, rade se od lošeg materijala zbog globalizacije pa mi je evo posljednja „izdržala“ mjesec i pol. Hoćete izračunati sami? No, imajte u obziru da govorim samo o jednoj stvari. Što se tiče administrativnog i financijskog dijela, kada se odlučim(o) koje dijelove proteze dobivam, pišu se doznake za komisiju i povjerenstvo koji odlučuju hoće li mi država pokriti ove troškove.

S druge strane, kada govorimo o samom procesu izrade proteze, nakon uzimanja mjere, počinje izrada „kostura“ proteze. Kada bude gotova dolazim na isprobavanje i mijenjamo apsolutno svaku sitnicu gdje osjetim da me imalo žulja ili boli. U prijevodu – stavim protezu, prohodam nekoliko koraka, ide na ispravljanje. I tako svaki put po nekoliko sati. Kada budemo dovoljno sigurni da mogu hodati u njoj nakon svih prepravaka, idem doma u potencijalnoj novoj Pameli kako bih što više bila u njoj.

Nakon prvog donošenja proteze kući, sljedeća dva tjedna prolaze isključivo u navikavanju. Dakle, prvih nekoliko dana ne smijem biti duže od sat – dva u njoj. Recimo, prvi dan je imam samo u stanu sat vremena. Drugi dan malo duže. Sljedeće dane izađem u njoj do dućana (ali nikada, apsolutno nikada prvih nekoliko dana ne izlazim bez pratnje jer je osjećaj izrazite nestabilnosti). Nakon dva tjedna isprobavanja opet odlazim u Ottobock kako bi napravili sve potrebne preinake.

Ovaj proces dok noga i proteza nisu potpuno „sjeli“ je ovaj put trajao osam mjeseci. Uzet ćemo u obzir karantenu i cijelu situaciju, a bez novonastale situacije proces bi trajao minimalno četiri mjeseca.

Ja sam, naravno, presretna što imam novu Pamelu, ali istovremeno jako frustrirana zbog mnogih ograničenja koja i dalje kao osobe s invaliditetom imamo. U ovom slučaju govorim o apsurdnim pravima i zakonima koje donose nekompetentni ljudi koji nemaju niti malo znanja o našim potrebama.

Isto tako moram istaknuti koliko je ovaj proces zaista mukotrpan i koliko se suza prolije zbog nervoze i frustracije jer proteza nikako da savršeno pristaje nozi. Osam mjeseci je jako puno, bez obzira na karantenu. Osam mjeseci je jako puno rada svih koji su uključeni u ovaj proces. Puno je to živaca i za moje najbliže koji uvijek uskaču za sve – od prijevoza, od razgovora pa do „ajmo hodati“.

Vama je, srećom, nezamislivo što svaki dan prolazim kao netko tko ima amputiranu nogu, ali opet želim istaknuti, sada sam još u najboljem periodu života, zdravstveno gledajući. Razmislite malo o svim roditeljima koji s djecom tjedne i mjesece provode u bolnici i odlaze cijeli život na kontrole i terapije. Zamislite sve one koji imaju težu dijagnozu od mene.

Ne možete, znam. Teško je zamisliti ono pred čime svi uporno zatvaraju oči. Ja vam mogu dočarati samo djeliće svakodnevice, a na vama je koliko ćete razmisliti i prihvatiti stvarnost. U krajnosti, koliko ćete vi doprinijeti svijetu i dati za one kojima treba podrška ili pomoć.