Obožavam što sam se rodila kao žena. Biti žena ima mnogih beneficija, ali…
Čim se pojavi ovaj zloglasni ALI, znam da tu postoji neki zajeb.
Ponekad se stvarno poželim ujutro probuditi kao muškarac s tim muškim, jednostavnim mozgom i vibeom „Kako ćemo? Lako ćemo!“ Evo, gledam se i sve razmišljam što bih voljela da upravo sada mogu biti muškarac.
Da mogu onako bezbrižno samo prebaciti šugaman (ručnik, peškir ili kako ga već tko zove) preko ramena, te onako fino, ležerno navući gaće (kupaće) i šlape na sebe, te maljavih nogu krenuti na plažu. Baš onako fino, opušteno i spontano. Baciti se u more, sjesti u prvi bar i maznuti finu, hladnu pivčinu, dok čekam da se skupi ekipa za picigin, karte ili što god.
Uvijek drama!
Ali ne, kod nas žena to ne ide tako! Nama kao da je mozgu, već od rođenja, programirano da mora biti neki uvod i drama od samog odlaska na more, a kamoli svega drugog što nam život donese.
Kao da baš svaka situacija mora biti kompleksna i zamršena. Sada spominjem more, jer je to trenutno aktualno…
Odlazak na more najčešće izgleda ovako; puna torba šugamana i kupaćih, pa krema prva, druga, treća, nekoliko knjiga jer što ako neka dosadi, šlape – jedne za na more, druge za u more. Naravno, neizostavno je depilacija – nogu, ruku, bikinija i ne znam više kojih sve dijelova tijela gdje imamo dlake, jer jao, kako na plažu maljav?
Što će ljudi reći?!
Onda nadalje, često tu početkom ljeta budu muke oko izbora kupaćih kostima, jer u ovom mi cice ne stoje dobro, na ovom su mi se gaće uvukle tamo gdje ne treba i još 100 sličnih muka za koje samo mi žene znamo i koje samo mi razumijemo. Bilo koji muškarac ode u prvi trgovački centar i kupi kupaće za maksimalno 10 minuta, ako i toliko, i pretpostavljam da mu je jedini uvjet boja i model. I to je to.
Ja izgubim pola dana u trgovačkom centru i to ne samo jednom. Isprobavam kojih 100 različitih modela kako bih našla nešto što mi se sviđa i, nakon ljute borbe, obično se vratim kući živčana, ljuta, frustrirana i po valjda 1000 put odlučim da sam upravo od sada na strogoj dijeti jer se osjećam k’o neko debelo krme.
Hormoni!?
I, naravno, da bi tema ove kolumne bila neka sasvim druga da me trenutno ne šoraju hormoni koje me vrte kao da sam na lunaparku i gdje se pitam koji mi je klinac sada, danas? Jesam li ovako nenormalna jer me pere PMS ili sam nenormalna jer sam ulazila u perimenopauzu, pa od mile i drage ženice ujutro, tijekom dana, pa sve do večeri, postajem đavo s velikim rogovima na glavi i samo gledam koga da nabodem prvo? Ili sam s godinama dobila moguće bipolarni poremećaj?
Oni dani u mjesecu
Naravno da se često otresem na nekog bliskog mi muškog prijatelja, jer tako često budem ljubomorna na muškarce. Oni nemaju problema s „onim danima u mjesecu“, perimenopauzama, bolnim grudima, ulošcima, depilacijama, šminkanjima, mukama: a što ću skuhati danas, do muka s kilogramima u momentima kad bih pojela valjda cijeli frižider, skupa s vratima da možeš, a znaš da ako to učiniš ćeš mučno fasovati MJESECIMA!
Jer, kako drugačije? Najčešće muškarci i lakše i brže i kilograme skidaju od nas žena…
Muškarcima je lakše?
O muškom i ženskom mentalnom sklopu i jednostavnosti života i postojanja – o tome sad neću, ali imalo bi se i tu svašta za reći…
Sve u svemu, dragi muškarci – oprostite, zaista vas iskreno volim, ali da vam je često lakše u životu, e je, baš vam je sve lakše i jednostavnije u mnogočemu. Ne znam do čega je, je li do kemije u mozgu ili sve kreće od onih pećinskih priča, ne bih znala, ali iskreno, voljela bih se pokoje jutro probuditi s muškim mozgom, ako ništa, bar malo za promjenu i da se malo odmorim u glavi…
