Postoje pitanja koje bih zabranila svima i to na veliko.
Pitanje broj jedan:
Kad ćeš naći nekog?
Pitanje broj dva:
Kad ćeš se udati?
Pitanje broj tri:
Kad ćeš imati dijete?
Kad ćeš naći nekog?
Kad mi takvo pitanje postave, ja samo slegnem ramenima i kažem boooo, što bi prijevodu značilo pojma nemam, ne zanima me, ne davi me pizdarijama, ne priča mi se o tome…
Iako već dobrano gazim u 6 godinu od svog razvoda i dalje sam solo. Ne u potpunosti solo, ali tu ne brojim one svoje instant veze, neke avanture i slične površne odnose.
Da, solo sam i nisam nakon razvoda ostvarila onu pravu i duboku ljubavnu vezu s nekim. Nisam do sada još uvijek srela osobu koja bi zadovoljila moje kriterije da bih se uhvatila u koštac s time da se s dotičnim odlučim na zajednički život ili nešto više od toga. Nisam! A kad ću, to stvarno ne znam.
Iako, više o tome niti ne razmišljam, a još manje se zamaram s time.
Nekad sam se tim pitanjem poprilično opterećivala, ali više ne. Utuvila sam si u glavu da će se stvari u životu jednom po tom pitanju posložiti ili jednostavno neće nikad. I, kako god bilo meni je ok. Ne žalim se. Čak, složila sam si život poprilično dobro da u potpunosti duboko i iskreno uživam u životu i dobro mi je, stvarno mi je dobro.
Kroz tih nekoliko godina solo života jako sam dobro shvatila koliko ustvari mogu sama i koliko sam snažna žena, jer upravo i još tih par prijateljica koje su u braku, koliko vidim, u braku su, računaju na neku pomoć partnera, a opet skoro pa sve odrađuju same vukući za sobom i njega i djecu i svekrve i ostale životne situacije. Dakle, same a u braku. Same, a u partnerstvu. U odnosu, a same – strašno.
Tako si ja mislim kako mi je bolje da sam sama sa sobom i tada znam da se nemam na koga osloniti osim na sebe… Ne kažem da je uvijek lako, ali imam nekako čistu računicu u glavi, znam na čemu sam sama sa sobom.
Dakako, još uvijek postoje iznimke u kojima je brak/zajednica/odnos upravo ono što bi trebalo biti, ali sve se manje i manje susrećem s time. Rekla bih, divlje neko vrijeme….
Kad ćeš se udati?
To se pitanje ne odnosi na mene, ali žene oko mene kojima se postavi to pitanje često dožive lagani nervni slom čim im se takvo pitanje uputi, pogotovo što u našem narodu postoji neko nepisano pravilo da ako se ne udaš do neke godine ili ne daj Bože da si slobodan do trideset i koje – s tobom nešto nije u redu.
Da, upravo tako, ne bi čovjek vjerovao, ali valjda ako si free do 40 godine onda te trpaju u kategoriju „robe s greškom“ jer i bolje se razvesti do neke godine i imati dijete nego biti solo. Bože me sačuvaj što će ljudi reći?
Ježim se od takvih etiketiranja i uskogrudnih razmišljanja jer postoje ljudi kojima nije jedina svrha života udati se. Također, nije im niti cilj imati obitelj. Imaju ljudi neke svoje izbore, neke svoje filmove, uređene živote i dobro im je tako. I nema tu osude, ali ustvari ima…
Također, tko garantira da upravo ti solo pojedinci ne bi htjeli imati partnera, ali jednostavno do sada nisu sreli ili upoznali neku dušu s kojom bi im upravo to bilo to, životni jack pot – makar u početku.
Došlo je neko divlje vrijeme jer mahom bi svi htjeti biti sretni u dvoje, sretni s nekim, a svi bi i dalje htjeli na veliko zadržati svoju slobodu i neovisnost i svi bi nekako voljeli biti bez obaveza i bez toga da nekom polažemo račune. A to baš tako ne ide, ipak kad si u odnosu s nekim imaš neku „obavezu“ prema tom nekom. Bar bi tako trebalo biti…
Kad ćeš/ćete imati dijete?
Nadalje, to pitanje mi žešće ide na onu stvar! Kad si u vezi, onda te pitaju kad ćeš se udati/oženiti. E, kad se udaš onda te tlače s pitanjem kad će beba. Kad dobiješ bebu onda te tlače pitanjem, a kad će drugo? I tako sve redom, pitanje za pitanjem, a nitko se ne pita što taj par ili pojedinac ustvari želi.
Imam oko sebe pojedince koji jednostavno ne žele imati djecu, osvijestili su to kod sebe, spoznali su tu istinu u sebi i njima je ok. Uostalom, što je to uopće bitno hoće li par imati klinca ili neće? Apsolutno nebitno, ako se ljudi ne vide u ulozi roditelja, ok. Super da su toliko odgovorni i da su donijeli takve odluke. Bolje i tako nego „hajdemo se oženiti jer smo u vezi već cca 100 godina, pa sad kad smo u braku, ma hajdemo napraviti klince“ jer tako to nekako ide. Tako je to kao normalno – da zadovoljimo formu. Ma šta je tu uopće normalno? I uopće kome treba zadovoljavati formu?
Ljudima oko sebe – da im se začepe usta? Suludo. Totalno suludo.
Također, postoje i oni parovi koji nažalost ne mogu imati klinca. To im ne piše na čelu pa je pitanje takvog kalibra je apsolutno neprimjereno i vrlo bolno i vjerojatno tabu tema.
Općenito, pitanje o djeci je meni osobno vrlo delikatno jer je to poprilično zadiranje u nečiju intimu i ne bi se trebalo ticati apsolutno nikog. Ali eh, ljudi kao ljudi, neumjesnim glupim pitanjima nikad kraja, a čemu?
Dakako, sva tri gore navedena pitanja bih zabranila na veliko jer sigurna sam da su za pojedince vrlo bolna i možda bi voljeli da su sva ta tri kriterija već odavno zadovoljena, ali nisu. Postavljanje debilnih pitanja od kojih nitko nema ništa su zaista besmislena i suvišna. Vjerujem iskreno da su za mnoge i bolna, i onda se opet pitam – čemu ih postavljati?
