Drugi trening protiv pušenja imao sam u srijedu. Dok sam dolazio razmišljao sam o puno stvari, ali jedna koja me najviše zanimala je hoće li svi ponovno doći. I ako neće, tko će izostati? Opet sam se bavio prognozama i nisam pogodio.
Pojavili su se oni, za koje sam mislio da možda neće doći, a onih, za koje sam mislio da će sigurno, nije bilo.
Samo jedan uspjeh
Od dvije polaznice koje se nisu pojavile, razlozi su bili različiti. Najmlađa polaznica za koju sam i mislio da će prestati je prestala, pa više nije imala potrebu za dolaskom. Druga polaznica koja se nije pojavila, nazvala je i rekla da ipak još nije spremna za tako drastičan korak poput prestanka pušenja. Smatrala je da za dolaskom nema potrebe jer se ništa neće promijeniti.
Od troje preostalih, samo je jedan uspio i nije zapalio cigaretu. Druga polaznica i ja smo zapalili, te se tako vratili na početak. Sve što smo razmišljali i razgovarali tokom ponedjeljka, palo je u vodu.
Svjestan sam toga da se moram osjećati kao nepušač, koji nema potrebu za paljenjem cigarete. Ali, jednostavno sam ju zapalio. U tom trenutku nisam vidio ništa zlo tome. A stvar koja me najviše zabrinjava su riječi Miljenka Vojte: Do kraja života.
Do kraja života?
Poznavajući sebe, teško mi je tvrditi nešto do kraja života. Posvadiš se s prijateljem i misliš da prekidate kontakt zauvijek, pa za dvije godine zajedno sjedite na kavi i razgovarate kao da se ništa nije dogodilo.
Znam da to nije ista stvar, ali eto, možda si i za to samom sebi rekao do kraja života pa se to nije dogodilo. I polaznik koji je prestao i nije zapalio tri dana ima sličan problem. Može reći da neće zapaliti danas, sutra, za tjedan, mjesec ili godinu dana, ali za cijeli život. Taj dio ga isto muči.
Jedno je savjet i sugestiju čuti, a druga stvar ju je odmah prihvatiti i od sada razmišljati na taj način. Možda se bojim da ću se još više razočarati ako si tako nešto kažem pa onda to prekršim.
Ne znam je li problem u nedostatku motivacije ili pameti da prestanem i zašto sam zapalio tu cigaretu. Jedan dan će biti jedna, drugi dan pet, treći deset i opet se sve polako vraća na tu kutiju dnevno.
Sutra je zadnji trening. Opet jedva čekam čuti razmišljanja preostalih polaznika. Bilo nas je pet, pa troje… Hoće li nas sutra biti još manje?
Pojavili su se oni, za koje sam mislio da možda neće doći, a onih, za koje sam mislio da će sigurno, nije bilo.
Samo jedan uspjeh
Od dvije polaznice koje se nisu pojavile, razlozi su bili različiti. Najmlađa polaznica za koju sam i mislio da će prestati je prestala, pa više nije imala potrebu za dolaskom. Druga polaznica koja se nije pojavila, nazvala je i rekla da ipak još nije spremna za tako drastičan korak poput prestanka pušenja. Smatrala je da za dolaskom nema potrebe jer se ništa neće promijeniti.
Od troje preostalih, samo je jedan uspio i nije zapalio cigaretu. Druga polaznica i ja smo zapalili, te se tako vratili na početak. Sve što smo razmišljali i razgovarali tokom ponedjeljka, palo je u vodu.
Svjestan sam toga da se moram osjećati kao nepušač, koji nema potrebu za paljenjem cigarete. Ali, jednostavno sam ju zapalio. U tom trenutku nisam vidio ništa zlo tome. A stvar koja me najviše zabrinjava su riječi Miljenka Vojte: Do kraja života.
Do kraja života?
Poznavajući sebe, teško mi je tvrditi nešto do kraja života. Posvadiš se s prijateljem i misliš da prekidate kontakt zauvijek, pa za dvije godine zajedno sjedite na kavi i razgovarate kao da se ništa nije dogodilo.
Znam da to nije ista stvar, ali eto, možda si i za to samom sebi rekao do kraja života pa se to nije dogodilo. I polaznik koji je prestao i nije zapalio tri dana ima sličan problem. Može reći da neće zapaliti danas, sutra, za tjedan, mjesec ili godinu dana, ali za cijeli život. Taj dio ga isto muči.
Jedno je savjet i sugestiju čuti, a druga stvar ju je odmah prihvatiti i od sada razmišljati na taj način. Možda se bojim da ću se još više razočarati ako si tako nešto kažem pa onda to prekršim.
Ne znam je li problem u nedostatku motivacije ili pameti da prestanem i zašto sam zapalio tu cigaretu. Jedan dan će biti jedna, drugi dan pet, treći deset i opet se sve polako vraća na tu kutiju dnevno.
Sutra je zadnji trening. Opet jedva čekam čuti razmišljanja preostalih polaznika. Bilo nas je pet, pa troje… Hoće li nas sutra biti još manje?
You must be logged in to post a comment Login