Ne kužim, pa ne kužim… Lako s motivacijom kada ona nekako dođe sama po sebi s rezultatima, ali nakon ovotjednog mjerenja sve je palo u vodu. Pazim što i kako jedem, hodam i ono šok!
Rezultat je gori nego nakon raspuštenog ponašanja tijekom praznika. Kako loš osjećaj! Ko mokrom krpom udarena po glavi. Što se dogodilo? Zašto? Aaaaa neeee opet, pa bila sam baš dobra.
No, ima razlog… Imati 40+ godina i biti žena znači puno toga. Osim što smo i dalje lijepe i mlade, ipak, htjeli mi to priznati ili ne, puno toga se mijenja. Negdje neposredno prije mog 40-og rođendana moja draga Branka (nešto sitno po pitanju godina iskusnija od mene) pokušala me utješiti riječima ‘Ne brini niš’, sve ti je ok s 40, osim kaj te svako jutro nekaj drugo boli…’.
Često se sjetim njezinih riječi kad se pitam što me to sada štreca, ali bez obzira na štrecanje, sve to prođe, zaboraviš i ideš dalje. No, tijelo pamti i mijenja se. Za početak se mijenja hormonalna slika i tu u biti leži ključ problema…
Kažu da čak 20-ak hormona utječe na metabolizam. Da bi svi procesi u organizmu funkcionirali u skladu potrebno je da svih ovih 20 “muzičara” svira besprijekorno istu melodiju, kao pravi orkestar. No, dirigent postaje umoran, rastresen i onda nastaje buka.
Prije 20-ak godina kada mi je netko rekao ‘Čuuuj jako sam se udebljala, od hormona je to, znaš?’. Prvo što mi prošlo kroz glavu bilo je ‘Jeee rajt! A da ne jedeš toliko, hallooo…’
Ipak po onoj sit se gladnom ne vjeruje, tako nisam ni ja vjerovala da mi se dešava to što mi se dešava i da uz sve napore napredak, pomak ide tako jako polako. Ono što sam već prije primjetila da mi i sama težina, ali i gubitak na težini jako ovisi o ciklusu. Može nekome zvučati kao pravdanje, ali nije. Stvarno je tako. Oscilacije su znale biti i po 2 i više kilograma. Demotivirajuće jako, ali što je tu je.
Potvrdu mojih dilema potvrdio je i ginekolog kojem sam u međuvremenu otišla na pregled. Hormonalni disbalans u skladu s dobi i terapija, kakva, pa hormonska naravno… Nisam nimalo bila sretna s tim, ali što je tu je. Zdravlje prije svega… Uz ovakvu hormonalnu situaciju i moju dijagnozu takav nivo aktivnosti nije ostvariv, ali mogu mijenjati strategiju i uložiti snage tamo gdje stvari mogu mijenjati na dobro.
No, što ću s kilama? Pa pišem kolumnu, želim vas motivirati, pokazati primjerom da se može, a osjećam se kao da sam spremna evo za laganu šetnju, a od mene se očekuje utrka na 400 m i to s preponama. Ni mojoj pratiteljima na putu prema -10 Branimiru i Fadili dirnula je ovakva situacija, no što je tu je. Gledam ih nekako potonule, zajedno samnom i onda se u meni probudi onaj moj dalmatinski dišpet i kažem, ne nećeš! Nema posustajanja, nema natrag, nema uzmicanja ni predaje.
I tako pazim više nego i prije, mjerim svaki obrok, zapisujem dnevnik, pazim na vremenske razmake između obroka, na sve. I jutros opet vaga pokazuje nešto deka više, a znam da ne bi trebala, vjerujem da će već sutra otići i te deke više i neke nove. Terapiju uzimam, moram, prerano je da bi u nju ili upirala prstom ili polagala nade da će mi baš možda pomoći.
Novi izazov, novi dan, nove pobjede.
You must be logged in to post a comment Login