U posljednje vrijeme sve se više pitam što se događa s ljudima? Što se događa u ljudskim glavama?
Živimo u vremenu kad smo sve dostupniji jedni drugima jer nam to raznorazne tehnologije dopuštaju, a ustvari u realnom svijetu sve smo nedostupniji.
Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekom pošalješ poruku i onda te taj netko fino ignorira, čekaš odgovor satima, ponekad i ga ne dobiješ niti drugi dan – a važno je. Uopće mi nije jasan obrazac ponašanja kad nekog nazoveš jer ga trebaš, a on ti se ne javi, niti tada kada ga zoveš, niti kasnije, a možda niti sutra.
I onda, jednom, kad ti se taj netko konačno javi, onda prvih nekoliko minuta slušaš besmislena opravdanja tipa; nisam stigao, nisam mogla, nisam imala vremena, nisam….
Čisto mi je nevjerojatno povjerovati u te šuplje izgovore i besmislena opravdanja s obzirom na to da živimo u vremenu kad doslovce ideš i u zahod s mobilnim telefon. Stalno je tu negdje, uz nas, jer ti naprosto ovo vrijeme tako diktira. Ta loša opravdanja nikako ne prolaze, pogotovo ako čekaš odgovor ili poziv satima,ako ne i danima.
Apsolutno mi ne prolazi priča da mobilni nisi uzeo u ruke danima ili satima, stvarno suludo, tko u to još može u današnje vrijeme povjerovati?
Također, odgovor tipa nisam imao ili imala vremena… Wtf, koliko vremena treba za napisati poruku? Prema mojoj slobodnoj procijeni, za poslati poruku tipa: “Ne mogu sada”, treba otprilike nekoliko sekundi.
Isto tako, baš neki dan razmišljam, čemu skrivanja na aplikacijama tipa kad si dostupan? Čemu skrivanja jesi li pročitao poruku ili nisi? Općenito, čemu ikakva skrivanja? Zašto? Što itko ima od toga? Pridajemo li si možda preveliku važnost time što se skrivamo iza ne znam čega, ne znam koga?
Iskreno, imam sve manje tolerancije, strpljenja i pokušavanja naći opravdanja i nekog sasvim suludog razumijevanja za dotične persone, kako one mi poznate tako i one manje poznate.
Zapitam se je li nam možda prisilno zatvaranje malo poremetio poredak u glavi i pobrkao nam redoslijed pravila lijepog ponašanja ili smo jednostavno postali toliko prokleto komotni gledajući samo i isključivo sebe?
