Moju generaciju su učili kako su učitelji, profesori, svećenici i doktori društvena elita. Obrazovani, pametni, vrh društva, dostojni poštovanja. Ta ista, moja generacija, završavala je osnovnjak i srednju u ratu. Sjećam se rata. Sjećam se straha. Ali, sjećam se sloge i ponosa.
Voditi djecu kroz ovakav svijet
Mojoj generaciji se dogodio život u Hrvatskoj. Život bez posla ili bez plaćenog posla. Život s kreditom koji ne možeš platiti. Život bez teletine, na pecivima. Život u kojem više nitko nikoga ne voli. Život u kojem često nisi dovoljno dobar, dovoljno “nečiji“ da bi uopće bio percipiran kao ljudsko biće. Život u kojem gledamo skupljače boca, prosce, majke s djecom, a ne obične žicaroše i narkiće s uzrečicom “imaš kaj sitno“. Život u kojem je totalno iskrivljen pojam elite, jer učitelj je spao na to da je nitko.
“Sit gladnom ne vjeruje“, takav je život u Hrvatskoj. I ne osuđujem ljude koji ne razumiju. Ta kako bi, kad ne znaju. U ljudskoj je prirodi biti nevjerni Toma. Malo je onih, blaženih, koji ne vide i ne čuju i koji nisu osjetili, a razumiju.
Vratimo se učiteljici. Znate li kome u cjelodnevnom boravku ostavljate to svoje dijete? Poštujete li tu najčešće ženu, jer kao da je taj odgoj predodređen ženskom biću. Malo je učitelja, zar ne? Kako je njoj s njih tridesetak? Nemojte mi reći da su baš sva djeca mali, divni, mirni anđeli. Jer nisu. Djeca su djeca. Zaigrana, nadam se zdrava, vedra i vesela. Učite li dijete da poštuje učiteljicu? Učite li dijete da poštuje ne samo starije, nego i drugu djecu u razredu. Jeste li ih naučili da pomognu drugome oko zadaće? Jeste li ih naučili da poštuju sebe? Kakav primjer im dajete? Djeca su spužva. Upijaju baš sve, pa nemojte da vas iznenade, da vas kakvom rječju pecnu.
Što mislimo o doktorima?
Naravno, ne mislimo o njima dok smo zdravi i ne shvaćamo što i kako rade. Ne znamo koliko uopće pacijenata jedan doktor opće medicine ima… 22 ili možda 1022. Vječno vrištimo o plavim kuvertama, to je jedino što znamo. Vrištati “Svi su lopovi”. I onda kad si bolestan, bjesniš jer je čekaonica prepuna. I još si ljut na penziće koji se skupljaju na kvartovski party u nekoj od čekaonica. Jer, gle čuda, njima je to jedino okupljalište. Polako, bit ćeš i ti star.
Svećenika neću ni spomenuti. Odmah ćemo završiti na priči o pedofilu. Nažalost ne možemo pričati o skromnosti, jer u odnosu na ovaj narod, predobro žive. Ma neću ni o profesorima, dok slušam prijatelja kao kaže “ne želim, loše ću biti plaćen kao predavač na fakultetu“.
I čemu mi ono učimo djecu? Učimo li ih što je novac, što je štednja ili samo vrištimo “znaš li koliko to košta?“ kao da dijete nije dijete. Učimo li ga što je to časno zanimanje, što znači brinuti se za druge, pomagati? Ili im guramo “elitu“ pod nos prateći dnevnik ili kakav show program. Očito je. Danas svatko može biti elita.
You must be logged in to post a comment Login