Drama Queen: Evo, mene je briga…

Nedavno sam, na svome privatnom profilu, upitala ekipu mislili li da bi prije nekih estetskih operacija, pojedine osobe (ne baš sve, jer postoje operacije koje se mogu opravdati čak i kvalitetnijim načinom života) trebalo poslati na neko psihološko profiliranje. I nije baš da su se moji prijatelji odlučili komentirati. Ne znam zašto. Možda misle da pitam glupost, da dociram ili se možda ne žele zamjeriti nekome. 

No, iznenadio me jedan od odgovora, onako, engleski: “Who cares!” 

Po mom skromnom mišljenju, zapamtite da nisam psiholog, pojedine mlade dame, ali i one nešto starije, trebalo bi poslati psihologu ili psihijatru prije kojeg od tih zahvata. Iza takvih zahvata, u kojima te rođena majka ne prepoznaje, mora stajati neki duboki, psihološki problem. Netko te nije volio, bila si zavidna curici iz susjednog razreda, ostavio te zbog ljepše… 

Nešto te mora “pomaknuti” da bi se odlučila, odnosno odlučio, na jedan takav potez koji će te promijeniti do gotovo neprepoznatljivosti. Tu ne mislim na ono malo sam si stavila filerić da popeglam boru

A o zdravlju se i tako rijetko brinemo, jedino onda kada je kasno, skačemo k’o ludi. Možda nam je tek pandemija korona virusa ukazala koliko smo zapravo i fizički i psihički slabi. I jednom kad odemo na pregled, otkrit će nam milijun stvari o kojima nismo niti razmišljali.  

O mentalnom zdravlju se još manje priča, jer tko će priznati da je pomalo ćaknut ili ovisan!? Nitko! Moguće da će nam i dijagnosticirati depresije, anksiozne poremećaje i tko zna što sve ne, ako se ikad odlučimo progovoriti o onome što nas muči. 

Zašto bi bilo važno nekoga, tko to svojevoljno radi sebi, tko se nateže, poteže, pumpa i ispumpava po svojoj slobodnoj volji, poslati na neku psihološku procjenu? Slobodna smo zemlja. Demokratska. Reći ćete mi: “Pusti ljude da žive svoj život! Punoljetni su, neka rade što žele! Tko si ti da ima kažeš kako trebaju živjeti!? Kako se šminkati, fotografirati?” 

Zašto mislim da bismo se ipak trebali zabrinuti pojedinkama/pojedincima i možda pomoći tim ljudima? 

Zato što sve to vaša/naša djeca gledaju. 

Zato što se tome dive. 

Zato što misle da nisu dovoljno lijepa. 

Zato što misle da se trebaju popravljati da bi bili prihvaćeni, zapaženi, cijenjeni. 

Zato što misle da će ih jedino takve netko voljeti. 

Zato što misle da će im to donijeti uspjeh i novac, željenu poziciju u društvu. 

Razumijete li me sad? Razumijete li sad moj strah od mandarina, jagodica, lubenica, breskvica i ostalog “voća”!? 

Komentari ispod fotografija pojedinih influencerica, a sam Bog zna zašto su one postale i poznate i zašto išta influencaju, stoje usklici divljenja nad tim, usudila bih se reći, plastičnim, deformiranim licima i tijelima, s lećama u boji, koja su k tome i filtrirana i našminkana u milijun slojeva da se čovjek zapita s kim je legao u krevet, ako legne u krevet, kad i ako sve to skine sa sebe.  

Nešto slično se događa i s onim napumpanim mišićavcima koji broje i važu svaki obrok te pokazuju svaki zalogaj kao pravo čudo i hodočaste u teretane pod izlikom da žive zdrav život, pa se u sred seksa dignu po novu dozu proteina, jer, jeb* ga, oni ne preskaču obroke!

Negdje smo pogriješili. Odnosno, bolje rečeno, opet smo pogriješili.  

Kako bi rekla moja baba: “Ne valja ni previše Boga molit’!” Ne valja pretjerivati nu čemu jer i vježbanje može postati ovisnost, plastične operacije u kojima se iz godine u godinu “popravljaš” su ovisnost, jednaka ovisnosti o nekom opijatukocki ili onome, što je još uvijek prihvaćeno u našem društvu, ovisnosti o alkoholu.  

I zato me briga. Zato me zanima što im se događa u glavi. Zanima me jer imam nećake, imam djecu kojima sam kuma i imam hrpetinu djece mojih dragih prijatelja…  

I svi mi, ponekad, ne vidimo dalje od nosa. Jer se nama to ne može dogoditi! Prepoznamo problem tak kad je kasno…