Koliko puta ste se zatekli u situaciji gdje želite izreći svoje mišljenje, ali se u zadnji čas suzdržite? Srećom, taj problem najčešće nemam. U ključnim momentima znam reći i kad me se ne pita. Pogotovo ako su to ‘svakidašnje’ jadikovke na kojima se ne radi, koje se ponavljaju i ponavljaju…
Najčešće čovjek ne kaže ono što misli, ne zbog toga što nije siguran u ono što misli, nego zato što zna kako će biti ‘dočekan’. U današnjem društvu, svaka kritika postaje napad, a svako drugačije mišljenje – zavist ili mržnja. Obično će te netko proglasiti hejterom ili mrziteljem.
Ne mislim tu sada na petljanje u tuđi život, ali reći da ti je nešto blesavo ili da ti se netko ili nešto ne sviđa, postaje čak opasno. U mom slučaju to može izazvati čak i gubitak neke poslovne prilike. Uzmite kao primjer prijedlog influecera koji bi trebali postati ambasador nekog brenda. Kako reći da ti se netko nikako ne sviđa, da se po tvome mišljenju, ne uklapa u viziju brenda, a primjerice znaš da bi druga strana dala sve da s gospođom ili gospodinom popije kavu!
Što ako ti se ne sviđa nečiji stil oblačenja ili način šminkanja? Glas? Stav? Estetski kirurg? Prepumpana, napuhana faca ili filter koji stalno koristi?
Pa, ne možemo svi voljeti sve! U tome i je bit!
Diplomacija ili strah od osude
U svijetu gdje se sve može interpretirati na tisuću različitih načina, najčešće svi prihvate onu najgoru verziju. Pokušate ukazati na neki problem, sagledati stvari iz više kuteva, a umjesto konstruktivnog razgovora dobijete etiketu – zavist!
Zar je nemoguće imati mišljenje koje nije motivirano zloćom ili ljubomorom? Kritika, koja bi trebala biti temelj napretka, danas je postala sinonim za napad. Cijepljeni smo i od samokritike koja je isto tako temelj osobnog rasta.
Nećemo se lagati, postoje i oni spremni komentirati sve i svašta, a da nisu uključili mozak i sagledali stvar logički.
Kritika ili hejt?
Kada smo prestali razlikovati konstruktivnu kritiku od čistog hejta? Kritika bi trebala biti tu da potakne razmišljanje, pomogne osobi ili situaciji da se popravi. Međutim, živimo u vremenu kada je svaka negativna povratna informacija automatski etiketirana kao zavist, hejt. Zaboravljamo da je moguće nešto kritizirati, a da iza toga ne stoji ništa loše – samo želja za boljim. Konstruktivna kritika povod je razgovoru, dok hejt nikada ne nudi rješenja, već samo napada.
Najbolji primjer ove pojave su društvene mreže. Platforme koje su trebale služiti povezivanju i dijalogu, postale su bojno polje na kojem se svaka izjava, svaki lajk mjeri pod povećalom. Umjesto razmjene mišljenja, sve se svodi na ‘sviđa mi se’ ili ‘ne sviđa mi se’, a prostor za konstruktivan dijalog nestaje.
Kritiziranje kao tabu
Zašto je danas toliko teško izraziti svoje mišljenje? Možda zato što smo zaboravili kako razgovarati, kako slušati, jednako kap što smo zaboravili čitati s razumijevanjem. Sve se svodi na povrijeđen ego, na to tko je u pravu, a tko nije.
Razmjena mišljenja nije napad, a imati drugačiji stav ne znači mrziti ili zavidjeti. Kultura dijaloga izgrađuje društvo, a kultura šutnje ga uništava ga. Kako sam prošli tjedan napisala, možda je vrijeme da svi zajedno naučimo slušati, čitati, a ne samo reagirati.
Pokušajmo kritiku shvatiti kao poziv na promišljanje. Možda te ne kritiziraju zato što te ne vole, već zato što vide potencijal, a reći što misliš nije znak mržnje, već hrabrosti.
