Dakle, odem ja toj svojoj dječurliji, slatkoj, mekoj, toploj i mirisnoj… Malo mi šmrcaju, ali teti se slinavci ne gade. Grlimo se, mazimo i pazimo, smijemo i igramo milijun priglupih igara. Čitamo priče i baš mi je slatko kad vrište: “Još, još!“. Tetina sreća. Tetina blaga neviđena. Pametna. Najpametnije, tetine srećice… I još sve to bez fotografiranja na Instagramu ili Facebooku!
Slinavci su sutradan slinaviji. Okice su staklenije. Teti su sad već malo, onako kenjkavi, dosadni. Teta čita knjigu dok oni cvile: „Mama, mama“. Teta kuha čaj dok oni kašljucaju. Barem nešto.
Dan treći, teti već idu na živce. Već se ne možemo igrati svega i svačega i već teti ne daju spavati jer se deru po noći. Kašlju, ne mogu disati… A i roditelji su im u panici. Više nisu ni blaga, ni najdraži niti najpametniji sad su faza „kontracepcija glavu čuva“ i „nije svakom dano biti majka“!
Dan četvrti, trka na hitnu jer temperature ne padaju. Dan peti – ode teta!
Slikoviti je to prikaz Božića u mojoj prgavijoj familiji. Ali, kako to biva u svakoj reklami, to nije sve. Nije to kraj. Za samo 99,99 kuna, teta će pokupiti od svojih najdražih, najmirisnijih, najboljih i najpametnijih jebeni i najjebeniji i posve dječji virus. Teta već 10 dana mjeri temperaturu koja ne pada. Kapa kapi i liječi konjunktivitis. Ispija odvratne čajeve i pije sirupčić. Hripa kao da ima tuberkulozu od stoljeća sedmog. Teta. Zaražena teta. Nervozna teta. Boli glava, teta.
Teta u krevetu dočekuje Novu s najboljim prijateljem, daljincem… Teti čak i Kraljica Majka kaže: „Zarazna si. Ako što trebaš, ostavim pred vratima.“ Medo me izbjegava u širokom luku. Kaže, ne isplati mu se biti bolestan. Ovo je jedino vrijeme u godini kad može pozavršavati neke stvari. Ne mogu griješiti dušu, svi zovu i pitaju kako sam, trebam li što, a ja, onako pošteno, ne dam nikome niti blizu. Konzum klik sve riješi, dostavljač je nasmijan i zgođušan, pa nisam ni gladna. A i tako sve ima isti (ne)okus i isti (ne)miris pa kao da gubim one teško stečene kilograme. Ove se godine teta nije usrećila. Nije se nažderala niti purice, niti sarme, niti pršuta, niti francuske, niti voljenih kolača. Nema apsolutno nikakve potrebe za ponovnim samotestiranjem kolesterola u krvi. Teta čak ni kavu nije pila.
No, niti to nije sve. U mome imeniku jedna je posebna osoba memorirana kao AAA. Znam, sigurno i vi imate takvu. On je moj poslovni suradnik, blesonja koji sluša sve moje sulude ideje i koji ih pokušava provesti u djelo. A to nije lako! On je Pametnjaković s krizom srednjih godina, u potrazi za srećom… Zove me sve ove dane, brine se i, naravno, partija… Kako i sam kaže, kad ako ne sad!
Baš je nedavno bio članak vezan za jedno istraživanje kako muškarci teže od žena podnose prehladu, virozu i temperaturu nešto višu od 37 stupnjeva… Nakon silnih partijanja AAA je prehlađen. Kuka, plače, cvili, moli, proklinje i preklinje. Teško je to slušati! Sve mi ga žao.
I nakon svega što sam prošla zadnjih petnaestak dana shvatih – muška patnja je najgora patnja… Ikad!
