Kako god okreneš, malo je velikih stvari na koje, u jednom životu, možeš djelovati, ako uopće imamo više života, odnosno ako vjerujete u prošle živote i reinkarnacije. Jer, ako sam živjela ikad prije, mora da sam bila neka zla vještica, ili neka zla vladarica. U ovome životu me se moji prijatelji, uglavnom, boje.
I ne znam što je normalno i gdje su te granice normalnih ponašanja, budući da smo često licemjerni. Primjerice, jednu Beyonce obožavamo dok mrda dupetom, a jednu Miley mrzimo, što god da uradi. Ili, recimo Hanu Huljić i njen trbuh ne možemo nacrtane, a Rihanna nam je valjda simpa. Tko će ga znati!
Nisam vam dugo pisala o Ruskom Princu, i nisam uopće sigurna hoće li mu biti drago da ga spomenem u ovom kontekstu, iako se kočoperi na svaku kolumnu u kojoj je napisan ijedan redak o njemu. Čak se i po bolnici hvalio, pa tete sa Svetog Duha, ako čitate, pozdrav.
Naime, i njemu i nekim prijateljicama, sam u jednom momentu rekla da potraže pomoć neke stručne osobe. Određeni obrasci ponašanja (odnosno, kad istu stvar ponavljaš stalno, a i sam si svjestan da radiš krivo) doista iziskuju neku dublju analizu i, prije svega, pomoć u rješavanju obrazaca ponašanja.
Mentalno zdravlje
Jer, početak i kraj svake priče o zdravlju je mentalno zdravlje.
Nitko od mojih prijatelja nije idiot, glupan i slično. Sve su to divni, inteligentni ljudi. Doduše, malo su zastranili, svaki na svoj način. I jedno je kad te (po)sluša prijatelj, a drugo je kad te posluša netko neutralan i stručan. Jer, očito, kad ja onako logički raščlanim njihova ponašanja, i kažem im da nisu normalni, samo se uvrijede. A ne želim imati niti ljute prijatelje, niti bijesne, a bome niti nesretne. A ne želim niti da me se boje. Mene i riječi koje ću im uputiti.
A boga mi, ne želim ni slušati stalno iste priče. Jedna dvadesetak godina radi iste stvari. I ne mogu se načuditi. I sve je rjeđe zovem, jer uopće ne želim doći do nekih tema koje me na kraju uzrujaju. S drugom ne volim uopće pričati o bilo čemu. Toliko mi je to naporno postalo.
I najgore što ti se kao prijatelju može dogoditi, ne vidiš da je itko od njih sretan. Ispunjen. Zadovoljan. Sve neko preglumljavanje…
Poraz na svakom koraku
To sam doživjela kao osobni poraz, poraz našeg prijateljstva.
Doduše, nisam ni ja baš najpametnija osoba na ovome svijetu i stalno se educiram, čitam. Da sam toliko pametna, prestala bih u nervozi jesti. A često sam nervozna, i to najviše zbog drugih, zbog nerazumijevanja i posla. Možda je vrijeme da odustanem. Da ugasim portale i dođem negdje raditi. Negdje daleko, gdje me nitko ne zna.
Na nedavnoj edukaciji, među brojnim predstavnicima poznatih hrvatskih firmi, slušala sam o pravima djece, zabrani dječjeg rada… Baš sam zagrijana za tu temu, osobito kada povučem paralelu s brojnim mamama koje naslikavaju djecu i kada se zapitam kakve psihičke posljedice može imati konstantno izlaganje kamerama. Djeca se još nisu dovoljno mentalno razvila da bi shvatila da nisu svakome niti lijepa, niti pametna, niti slatka, kako će prihvatiti odbijanja u životu i kako će uopće shvatiti da nisu ničiji centar svemira. Osim, možda, mamin i tatin.
Kako će se ponašati u školi i sutra na poslu? Što kad, ako ikad, shvate da su samo jedan od mnogih? Ni po čemu posebni. Prosječni.
Hoće li krenuti na plastične operacije da bi izgledali bolje, ljepše? Okrenuti se nekim rizičnim ponašanjima?
Upravo nakon jedne takve edukacije, jedna poznata hrvatska kompanija, čiji su predstavnici na toj edukaciji slušali i moja pitanja o pravima djece, dječjem radu i blogericama, angažirala su jednu poznatu mamu da, uz pomoć kćeri, izreklamira jedan njihov proizvod.
Dijete se sramežljivo smiješka, mama hvali proizvod… Pare sjedaju mami na račun. Kompanija se kune da je društveno odgovorna…
Što zaključiti?
Ako ništa drugo, pogledajte sve bivše zvijezde s Disney Chanela. Smatrate li ijednu od tih zvijezda normalnom dok čitate o njima u trač rubrikama? Teško, ha? Čemu onda toliko izlagati vlastito dijete, dok ga istovremeno štitite od svega? Prilično kontradiktorno.
Iako je u današnje vrijeme posve teško definirati „normalno“, sa sigurnošću vam mogu jedino reći – svi smo mi nepregledani. Pokušajte zaroniti u sebe, udahnuti, i sami sebi priznati zašto nešto radite.
Tko zna kakva ćete čuda pronaći!?
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo mentalni poremećaji su drugi najčešći uzrok hospitalizacija u dobi između 20 i 59 godina (12,4 %) odmah iza novotvorina (14,1 %).
